Ako pretpostavimo da neko vjeruje da je stvoritelj jedan ali da su gospodari svijeta mnogobrojni, to jest da svijet ima mnogobrojne gospodare koji čine ono što hoće, naprimjer jedan upravlja zemljom, drugi životinjama, treći kopnom, četvrti morem, ali ih je sve stvorio Bog, je li takva osoba s islamskog gledišta jednobožac ili mnogobožac? Nema sumnje da je mnogobožac, što znači da tevhid u stvaranju nije dovoljan. Pretpostavimo da neko vjeruje da je stvaralački upravitelj svijeta jedan, dakle da je to Allah Koji je stvorio svijet i stvaralački upravlja, ali da postoje također osobe koje imaju pravo ljudima određivati zakone te da je poslušnost njima obavezna kao poslušnost Bogu. Bog pošalje jedan zakon i eventualno kaže: “Uradite ovo!” Postoje i druge osobe koje, uz Božiji, uspostavljaju neki drugi zakon te kažu da to i to također treba učiniti. Ljudi pristanu i na ono što je Bog naredio i na ono što su oni rekli, a poslušnost njima je, kao i poslušnost Bogu, obavezna. Ovo je mnogoboštvo u zakonodavnom gospodarenju:
ِـهَّ اللِونُ دْنِا مًابَبْرَ أْمُهَانَبْهُ رَ وْمُهَارَبْحَوا أُذََّات
Oni, pored Allaha, gospodarima smatraju svećenike svoje i monahe svoje.[1]
Jevreji i kršćani su vjerovali da uglednici crkve i sinagoge imaju pravo donošenja zakona ili da mogu mijenjati Božije propise te intervenirati u njima. I danas sabor Katoličke crkve ima pravo nešto dozvoliti ili zabraniti. Naprimjer, do prije izvjesnog vremena razvod braka je u katoličkoj vjeri bio zabranjen. Kad bi se neki muškarac i žena vjenčali, oni bi zauvijek bili muž i žena i nije bilo načina da se brak prekine. No, nedavno je izdato dopuštenje od Crkvenog sabora. Dakle, pravo donošenja zakona je u njihovoj ruci! Ovakvo uvjerenje je mnogoboštvo u pogledu zakonodavnog gospodarenja. Kur’an očigledno ima to u vidu kad kaže da su jevreji i kršćani svoje monahe i svećenike uzeli za gospodare i smatrali ih gospodarima. Jesu li oni, naprimjer, vjerovali da je papa stvoritelj svijeta? Čini se da ovakvog vjerovanja nije bilo među kršćanima i jevrejima. Zapravo su vjerovali da im pripada autentično pravo donošenja zakona i govorili su da se njihovoj zapovijedi mora povinovati. I naposljetku, u islamu postoji vjerovanje da niko osim Allaha nije dostojan obožavanja – božanstvenost (ulūhijjet). Kad pažljivo proučimo Kur’an, vidimo šta je neophodno da bi neko bio monoteist. To znači da je iz aspekta Kur’ana monoteist onaj pojedinac koji smatra da je isključivo Allah Nužna Egzistencija, onaj ko Stvoritelja smatra stvaralačkim Gospodarom, zakonodavnim Gospodarom, a također Bogom i Onim Koji se obožava. Kako je vjerovanje u božanstvenost i jedinstvo u božanstvenosti na posljednjoj razini, a “ako imamo stotinu, onda imamo i devedeset”, islamski slogan glasi: “Nema boga osim Allaha” (la ilāhe illallāh – الله ّ ل إله إل ). Ne kaže se: “Nema nužne egzistencije osim Allaha” ( ل واجب الوجود إل الله ), ni: “Nema stvoritelja osim Allaha” ( ل خالق إل الله ), niti: “Nema gospodara osim Allaha” ( إل الله ّ ل رب ). Sve ovo nije dovoljno, već treba stići do uvjerenja da nema božanstva osim Allaha i da obožavanje pripada isključivo Njemu. Ovo je donja granica tevhida. Ako postoji ovo vjerovanje, onda je pojedinac koji ga posjeduje iz aspekta islama monoteist i na onom svijetu će proći kroz vrata sreće. Sve ispod ove razine nije dovoljno. Šta je s onima iznad te razine? Veoma je dobro dosegnuti stupnjeve iznad ovog i čovjek se u tome treba truditi. Koliko god da napreduje pravcem usavršavanja, razine tevhida postaju potpunije. Ustvari, put čovjekovog usavršavanja vodi pravcem tevhida. Vrednovanje pojedinaca iz aspekta vrline na osnovu islamskih mjerila vrši se prema stupnju njihova tevhida.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja, s perzijskog preveo Refik Razić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018