Još jedna manifestacija tevhida jeste to da ni u koga ne polažemo nade osim u Allaha i to je logičan slijed nakon vjerovanja u stvaralačko gospodarenje. U koga da polažemo nade ako zaista vjerujemo da Bogu pripada zbiljski utjecaj u svijetu? Da li u nekoga ko izvorno nema zbiljski utjecaj? Dakle, nade trebamo polagati isključivo u Njega. Naposljetku, jedna od manifestacija tevhida je tevhid u ljubavi. Ljubav onoga koji vjeruje da su sva savršenstva i ljepote izvorno od Boga također će se odnositi izvorno na Boga. On će savršenstva i ljepote smatrati posuđenim. Prema kome god i prema čemu god da osjećamo ljubav, to je posredstvom Onoga Koji posjeduje savršenstvo ili Koji posjeduje ljepotu. Kad smo saznali da su ova savršenstva i ove ljepote posuđeni i da je samo Allah Onaj Koji posjeduje suštinsko savršenstvo i suštinsku ljepotu, onda ne trebamo nikoga osim Njega suštinski ni voljeti. Savršeni monoteist je onaj koji je srce podredio samo ljubavi prema Bogu, i ako voli nekoga drugog, onda je to kroz zrake ljubavi Božije i radi Boga. Prirodno je da se, kad čovjek nekoga voli, ova ljubav prenosi i na ono što pripada onome kojeg voli. Kad čovjek ima prijatelja kojeg voli, on će voljeti i njegovu odjeću i njegovu knjigu i njegovu kuću. Ljubav prema Bogu iziskuje da se voli ono što je iz nekog aspekta povezano s Njim. I na koncu, tevhid doseže dotle da čovjek jasno opaža da sva egzistencija i svi aspekti egzistencije ne samo da imaju potrebu za Bogom nego i da ne postoji ništa osim te potrebe. To je upravo ona tvrdnja koja, izrečena filozofskim rječnikom, glasi: “Svijet egzistencije je samo relacija”, samo zavisnost, a nije nešto što ima relaciju i zavisnost. Ova se tvrdnja nekad u čovjeku obznanjuje u vidu uvjerenja na osnovu dokaza, a ponekad, ako čovjekova spoznaja i njegovo vjerovanje postanu savršeniji, dospijeva do stupnja na kojem se on osvjedočuje u ovu zbilju i postiže je. To su razine tevhida. Da li onaj koji želi da s gledišta islama bude monoteist i da se svrsta u skupinu muslimana ‒ dakle da se na ovom svijetu ubraja u muslimane i monoteiste, a da na onom svijetu sretan uđe u Džennet ‒ treba postići sve ove razine ili je dovoljna samo prva, ili možda postoji neka norma (dovoljna mjera)? Postoji li neka razina koja je nužna, tako da se čovjek koji je ne postigne na ovom svijetu neće ubrajati među muslimane, a na onom svijetu, također, neće postići vječnu sreću? Šta je od toga tačno? Ako je tako da čovjek u pogledu tevhida treba doći do granice koju smo spomenuli, onda je vrlo malo pojedinaca tokom povijesti stiglo do tog stupnja da bi imali takvo duhovno osvjedočenje i da to pojme upravo neposrednim putem. Zar drugi trebaju propasti? Jasno je da nije tako. S te strane, možemo navesti nekoliko mogućih primjera. Postoje oni koji vjeruju da je Nužna Egzistencija jedna, a da stvaranje, gospodarenje i obožavanje pripadaju drugome i kažu da je Allah biće čije je postojanje od Njega samog, a da su svijet stvorili neki drugi. (Preći ćemo preko toga što je ovo vjerovanje kontradiktorno po sebi, ali postoje mnoga uvjerenja koja impliciraju kontradiktornost, a sam čovjek ne primjećuje da neka dva vjerovanja ne mogu biti zajedno i zato se drži i jednog i drugog, što je opet posljedica manjkavosti znanja i pronicljivosti.) Ili, naprimjer, neko vjeruje da niko osim Allaha nije stvoritelj svijeta, ali da je On, nakon što je stvorio svijet, prepustio upravljanje svijetom nekim svojim stvorenjima, ili da nije ni bilo potrebno Njegovo dopuštenje da prepusti upravljanje, već su ova bića, koja su nastala sama po sebi, počela upravljati svijetom i “uzela posao” Bogu. Zapravo se većina mnogobožačkih vjerovanja tokom povijesti odnosi na isto pitanje. O Arapima mnogobošcima Kur’an govori:
ٌ سََ نَونُكِ ْ شُمْا الَمَّنِإ
…Zaista su mnogobošci pogani…[1]
ْمُوهُمُتْفِقَ ثُثْيَ حْمُوهُلُتْاقَو
I ubijajte takve gdje god ih sretnete…[2] (kao što su pogani mnogobošci protjerali muslimane iz njihovih kuća).
Čak i ovakvi mnogobošci nisu vjerovali da ima nekoliko stvoritelja svijeta. Oni su vjerovali da je upravitelja svijeta mnogo, da su meleki su upravitelji svijeta i da su oni kćeri Božije. Bog, po njima, ima nekoliko kćeri (malo ili mnogo, zavisilo je od njihove darežljivosti). Ove kćeri Božije su upravitelji svijeta, a kipove su pravili kao njihova otjelovljenja i obožavali ih da bi im se približili, jer one upravljaju svijetom. Usto, ove kćeri Božije su Bogu veoma drage. Bog se ne suprotstavlja njihovim riječima. Kad nešto od Njega žele, njihove riječi neće biti odbijene. Prema tome, one će kod Boga biti, također, posrednici.
فَْلُ زِـهَّ اللَ لىِا إَونُبِّرَقُِ ل َّ لِ إْمُهُدُبْعَا نَم
Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili…[3]
Prema tome, Arapi mnogobošci vjerovali su u Allaha.
ُـهَّ اللَّنُولُقََ ل َ ضْرَ ْ الَ وِاتَاوَمَّ السَقَلَ خْنَ مْمُهَْلَأَ سْ ِ ئَل
Ako ih upitaš ko je stvorio Nebesa i Zemlju, sigurno će reći: “Allah”…[4]
Njihovo mnogoboštvo odnosi se na tevhid u gospodarenju i robovanju. Takvi su bili i mnogobošci u vrijeme hazreti Jusufa. U vezi s njima Kur’an ne kaže:
“Da li je bolji jedan Stvoritelj ili mnogobrojni stvoritelji?” ( أم خالقون متعددونٌ أخالق واحد خي ),
već kaže:
ُارَّهَقْ الُدِاحَوْ الُـهَّ اللِمَ أٌْ يَ خَونُقِّرَفَتُ مٌابَبْرَأَأ
Ili su bolji raznorazni gospodari ili Allah, Jedini i Silni?[5]
Očigledno je da se njihovo mnogoboštvo tiče gospodarenja.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja, s perzijskog preveo Refik Razić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018