Smatrati Boga Jedinim znači da nijedno biće osim Allaha ne postoji po sebi ili, filozofski rečeno, to je “tevhid u nužnosti postojanja”. To znači da je samo postojanje Boga Uzvišenog suštinski nužno, dok ostala bića postoje po Njemu. Dakle, prva postavka tevhida je nužnost egzistencije. Druga postavka je da nema stvoritelja osim Allaha, što je logičan ishod istog pitanja. To znači tevhid u stvaranju. Treća postavka je tevhid u upravljanju i stvaralačkom gospodarenju. Znači, nakon što smo prihvatili da je Stvoritelj svijeta Jedan, nameće se pitanje da li još neko upravlja svijetom tako da je to njegovo upravljanje učinkovito bez Njegove dozvole i volje. To podrazumijeva da neko vjeruje da je Bog stvorio svijet, ali da nakon njegovog stvaranja neki drugi upravljaju svijetom. Ili da se Bog ne miješa u upravljanje svijetom, a ako to i čini, On ima saučesnike u tom upravljanju. Ovo bi bilo mnogo boštvo u gospodarenju ili u upravljanju. Na ovoj razini jednobožac je onaj ko vjeruje da, onako kako svijet u stvaranju nije imao potrebu ni za kim drugim osim za Allahom, tako i upravljanje, vladanje i stvaralačko gospodarenje svijetom pripada isključivo Njemu. Sljedeća postavka je tevhid u gospodarenju u pogledu zakona. To znači da, ako je naš stvoritelj Bog, naše je postojanje u Njegovoj Ruci, a i upravljanje našim životom također suvereno pripada Njemu, onda trebamo vjerovati da niko osim Njega nema pravo da nam naređuje i propisuje zakon. Ko god hoće da naredi nekome drugom, da izda zapovijed, to mora biti uz Božiju dozvolu. Svaki zakon treba biti potvrđen Božijom ovjerom i zadobiti zvaničnost Božijim dopuštenjem. Niko osim Boga nema pravo određivati zakon ljudima; sav univerzum je Njegov, pa ko onda da ima pravo bez Njegovog dopuštenja naređivati i zabranjivati Njegovim stvorenjima i nametati im zakon. Ovo je tevhid u gospodarenju u pogledu zakona. Još jedna razina tevhida je tevhid u božanstvenosti i obožavanju, što podrazumijeva da niko osim Allaha nije dostojan obožavanja (isti je smisao izreke: “Nema boga osim Allaha”) i nema božanstva osim Allaha. Ovo je prirodan ishod istog srčanog uvjerenja. Kad je naše postojanje od Boga, a starateljstvo nad našim postojanjem je u Njegovoj Ruci, samo On nezavisno djeluje u svijetu i isključivo Njemu pripada pravo zapovijedanja i propisivanja zakona, onda više ne ostaje mjesta za obožavanje nekoga drugog i samo se On mora obožavati, jer je obožavanje ustvari izražavanje robovanja i prepuštanje nečijoj volji bez ikakve rezerve te ispoljavanje vlastitog pripadanja jeste značenje robovanja, a ovakvog nečega dostojan je onaj ko je zaista posjednik. Drugim riječima, obožavanje je ishod vjerovanja u gospodarenje. Čovjek obožava onoga za koga vjeruje da ima nad njim neku vrstu gospodarenja. Kad je dokazano Božije stvaralačko i zakonodavno gospodarenje, onda je prirodan ishod toga da se niko osim Njega ne obožava. Još jedna od manifestacija tevhida je to da čovjek praktično ne obožava nikog osim Allaha. Prethodno stanovište je govorilo o tome da niko osim Allaha nije dostojan obožavanja, a drugo pitanje je govorilo da čovjek praktično ne obožava nikog osim Allaha. To je tevhid u robovanju. Ako uzmete u obzir kur’anske ajete, uočit ćete da se mnogoboštvo (politeizam) u robovanju smatra grijehom. Kad se nabrajaju veliki grijesi, kao prvi veliki grijeh navodi se mnogoboštvo u robovanju. A mnogoboštvo u robovanju je onda kad čovjek u sferi praktičnog obožava drugoga mimo Boga makar i ne smatrao da je onaj kojeg obožava dostojan obožavanja, ali to čini iz nekog interesa. To je mnogoboštvo u robovanju. Još jedna razina tevhida je tevhid u obraćanju za pomoć. To podrazumijeva da čovjek praktično ne traži pomoć ni od koga osim od Allaha. Ako mi Allaha smatramo Onim Kome pripada zbiljski utjecaj, onda to znači da mi nećemo zadobiti korist ni pretrpjeti štetu osim voljom Njegovom. Od koga ćemo onda tražiti pomoć? Da li od Onoga u Čijoj Ruci je sve, ili od drugog siromaha, koji je kao i mi? Dakle, jedna od manifestacija tevhida je tevhid u obraćanju za pomoć:
ُينِعَتْسَ نَاكَّيِ إَ وُدُبْعَ نَاكَّيِإ
Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo.[1]
Ovo je također tevhid. Ako se ova tvrdnja upotpuni, postat će jedno duševno svojstvo koje u islamskoj etici nazivaju pouzdavanje i oslanjanje na Boga. Obrati li se pažnja, uočava se da mnogi kur’anski ajeti nakon zapovijedi o obožavanju Boga zapovijedaju pouzdanje u Njega.
َينِنِمْؤُ مْمُتْنُ كْنِوا إَُّكَوَتَ فِـهَّ اللََ عَو
A u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici[2]
Jedna od manifestacija tevhida jeste i to da se čovjek ne plaši nikoga osim Boga. Kad je On Onaj Kome pripada zbiljski utjecaj, koga drugog da se plašimo? Niko drugi nema utjecaj da bismo ga se plašili. Svaki utjecaj je izvorno od Njega, a drugi su sredstva ili kanali izvršenja posla. Potpuni jednobožac je onaj ko se ne plaši nikoga osim Boga. Postoje mnogi ajeti u kojima se kaže: “Boga se bojte, a drugih se ne bojte”:
َـهَّ الل َّ لِا إًدَحَ أَنْوَشَْ ي َ لَ وُهَنْوَشَْ يَ وِـهَّ اللِت َالَسِ رَونُغِّلَبُ يَينَِّال
Oni koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali.[3]
َينِنِمْؤُ مْمُتْنُ كْنِ إِونُافَ خَ وْمُوهُافََ ت َ لَف
…I ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici![4]
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja, s perzijskog preveo Refik Razić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018.