Znanost u vjeri

Autor: Ejub Topić

---

Ni jedna Božija objava nema pretenzije da bude enciklopedija znanosti, ali ono što je važno i mora se naglasiti kad je islam u pitanju, je činjenica da ne postoji sukob Kur'ana, kao Božije objave, sa bilo kojim znanstveno dokazanim stavom, naprotiv, ima puno detalja koji govore o tome da je kur'anski tekst objavljen od Onoga koji dobro poznaje svijet koji je Sam stvorio:  Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (Fussilet, 53)

Osim znanstvenih istina i istina vjere postoje i druge istine kao što su filozofska, umjetnička i povijesna. No, to ne bi trebalo značiti da su one nužno suprotstavljene i međusobno isključive. U jednom uređenom svijetu, zasnovanom na duhovnom redu, sve bi ove istine trebale pripadati nekom temeljnom smislu i služiti zajedničkom, višem, cilju.

Kao što je poznato, vjera se prije svega bavi apsolutnim i izvjesnim istinama koje je Uzvišeni Bog objavljivao ljudima preko svojih poslanika. Do njih čovjek nikad ne bi mogao doći bez Božije pomoći i upute. Riječ je o vrhunaravnim istinama, koje izmiču običnom ljudskom iskustvu i pred kojima je razum najčešće nemoćan. Njih nije moguće dokučiti bilo kojom naukom ili filozofijom. U njih se naprosto vjeruje ili ne vjeruje, često uprkos argumentima nauke i filozofije, koji su uvijek ljudski i kao takvi uvjetni i ograničeni. Boga se, osim razumom, spoznaje i srcem. Zato govorimo o istinama vjere.

S druge strane, znanost se bavi materijalnim ili pojavnim svijetom. Ona ispituje, opisuje i objašnjava pojave i odnose u svijetu, ukoliko oni mogu biti provjereni eksperimentima i kvantificirani. Zato je znanstvena spoznaja ograničena na ono što opažamo i što je dostupno ljudskom iskustvu, a to, pored ostalog, ostavlja prostor vjeri i vjerovanju. U tom opažanju je i problem vjerodostojnosti takve spoznaje čulima o čemu smo već govorili.

S jednog drugog, filozofskog, stanovišta komplementarnosti koju je vrlo teško shvatiti, Kur'an predstavlja Božije stvaranje, kosmos, prirodu i svijet u kome čovjek živi i umire. Kur'an i njegovo znanstveno tumačenje je tema mnogih knjiga, ali i dilema oko ispravnosti tog stava.

Vezano za termin „naučnog/znanstvenog tumačenja Kur'ana“[1] s vama ću podijeliti nekoliko citata islamskih autora koji, po meni, najbolje opisuju ovu tematiku:

1.  „Mustafa Mahmud autor je knjige Pokušaj modernog razumijevanja Kur'ana koja je rezultat članaka objavljivanih u magazinu „Sabahu l-hajr“ pod naslovom „Pokušaj modernog tefsira, komentara Kur'ana“. Međutim, kada je Mustafa Mahmud ove članke sabrao i štampao, promijenio je naslov iz tefsir asri „moderni komentar“ u fehm asri „moderno razumijevanje“ – to je učinio zbog oluje polemika koju su podstakli njegovi spisi. Mnogi muslimani shvaćaju arapsku riječ tefsir kao tehnički termin za aktivnost na koju imaju pravo samo kvalificirani znanstvenici. Mnogo je propisa, zahtjeva i pretpostavki kojima neko mora udovoljiti da bi se mogao s pravom nazvati mufessir (komentator) Kur'ana. Teško bi bilo moguće tvrditi da se Mustafa Mahmud, fizičar i novinar, može smatrati mufessirom. Osman Emin, profesor islamske filozofije, koji podržava Mahmuda kaže: „Po mojemu mišljenju, Kur'an nije objavljen specijalistima, već je objavljen svim stvorenjima, svjetovima, nezel li l-alemin; Ibn Abbas, hudždžetu t-tefsir, najkompetentniji autoritet u tumačenju Kur'ana u svoje vrijeme, također nije imao formalnu teološku naobrazbu, lam jedrus ad-din fi mahed.“ Mustafa Mahmud ima pravo na „bavljenje idžtihadom, fa in ah-taa, čak i da pogriješi“ (J.J.G. Jansen)

2.  „Pod naučnim tumačenjem Kur'ana (Et-tefsir el-ilmi) mislimo na tumačenje koje uzima za normu znanstvene termine u tumačenju kur'anskih izraza. Naučno tumačenje Kur'ana nastoji da izvede različite znanosti i filozofske nazore iz kur'anskih izraza. Ovakva vrsta tumačenja Kur'ana se već ranije pojavila i raširilo se mišljenje o tome da Kur'an obuhvata sve znanosti (El-Kavl fi ihtivai l-Kuran kulla l-ulum..), kako one koje su postojale, tako i one koje će postojati. Kur'an, prema mišljenju pristalica ovakvog puta u tumačenju, obuhvata uz vjersko dogmatske i praktične znanosti, također i druge ovosvjetske znanosti (ulum ad-dunja)“ (Muhammed Husejn Ez-Zehebi)

3.  „Nije nikakva slučajnost to da su stihovi Kur'ana isto tako kao i fenomeni u prirodi i događaji unutar čovjekove duše nazvani znacima ili znamenjima (ajat). Bog otkriva svoje „znake“, svoje vestigia Dei, na horizontima, što je u stvari kosmos i određenije rečeno, svijet prirode i unutrašnjost duše čovjeka sve dotle dok čovjek ne sazna šta je istina. Tačnije, to su oni znaci koje otkriva Kur'an. Pripadnost između stavaka Kur'ana i fenomena prirode je bitna u određenju islamske koncepcije prirode i ocrtavanju kursa islamske nauke. Kur'an odgovara, u izvjesnom smislu, prirodi, Božijem stvorenju. To je razlog što musliman, posmatrajući prirodni fenomen, biva podsjećan na Boga, Njegovu moć i mudrost.“ (Sejjid Husein Nasr)

Gazali nam kaže: „Sve se znanosti zahvaćaju iz jednoga mora, mora spoznaje Boga Uzvišenoga! To je more Božijeg djelovanja. A već smo spomenuli da je to more bez obala (bahr la sahile lehu). A to more kad bi i tinta bilo za Riječi Božije, presahlo bi prije nego li se iscrpe Riječi Božije…..Ko nije upućen u znanosti astronomije njegovo znanje o Allahu je nepotpuno“. Frithjof Schuon kao perenijalni filozof ističe: „Kao i svaka Objava Kur'an predstavlja blještav i kristalan izraz onoga što je „natprirodno prirodno“ čovjeku, naime, svijest o našem položaju u kosmosu, o našim ontološkim i eshatološkim vezama. Iz tog razloga Allahova knjiga je „raspoznavanje“ /furqan/, „upozorenje“ /dhikra/ i „svjetlo“ /nur/ u tami našeg zemaljskog prebivališta.“

Ibn Kajjim el-Dževzijje u knjizi Riznica znanja također potvrđuje da: „Do stjecanja spoznaje vode dva široka puta. Prvi se ogleda u razmišljanju i promatranju svih kur'anskih ajeta, i u posebnom izvrsnom razumijevanju Allahovih riječi i riječi Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Drugi put, podrazumijeva razmišljanje o Allahovim svemirskim znakovima, traženje mudrosti koje je u njima utkao, zapažanje Njegove snage, dobročinstva, milosti, pravednosti i pravednog odnosa prema onome što je stvorio. Svemirski znakovi (ajet je znak) – to bi bilo čitanje „svemirskog“ Kurana.“

Jedan od najvećih naših bosanskih autoriteta, Husein Đozo, tumači: „Prve generacije shvaćale su, tumačile i razrađivale Kur'an prema svojim potrebama i mogućnostima. Otuda, takva shvaćanja, iako su svojevremeno bila neprikosnovena i najbolje odgovarala, nisu mogla uvijek važiti niti se smiju smatrati konačnom formulacijom i razradom islamske misli. Svaka generacija mora dati svoj doprinos u razradi kur'anske misli, ukoliko želi da živi u njenom duhu i da u njoj traži rješenja za pitanja koja joj život postavlja, a život je uvijek u kretanju, pa, prema tome, i u vječnom suočavanju sa novim pitanjima i veoma složenim dilemama.“

U islamskoj civilizaciji vjera i znanost ne smiju biti međusobno suprotstavljene. Naprotiv, one su u njoj neodvojive i jedna drugu pretpostavljaju i podržavaju. Vjera snabdijeva znanost i znanje duhovnim i moralnim vrijednostima, oplemenjuje je i dariva višim smislom. Sa stanovišta islama vjera je osnova smisla ljudskog života, a znanost je uvjet čovjekova ovozemaljskog života. Teologija, također, promatra prirodu, svijet, i čovjeka u njemu, ali pod vidom njihove ovisnosti o Bogu. Zato se različiti, ili čak ponekad suprotni, iskazi znanosti s jedne, i religije s druge strane, ne moraju, nužno, međusobno isključivati.

Možemo, na kraju, uz sve filozofske, terminološke ili druge ograde, ipak zaključiti kako je znanje, neminovno, prisutno u pravoj vjeri, ali zasigurno i vjerovanje u pravoj znanosti.

 

Izvor: dzemat-oberhausen.de