Jedan je mali mrav bio strašno znatiželjan. Livada na kojoj je živio bila mu je već dobro poznata i želio je vidjeti nešto novo. No bilo mu je strogo zabranjeno napuštati cvijeće, travke i ostale mrave s kojima je živio.
– Stalno samo na našoj livadi. Kada ću vidjeti ostali svijet? – pitao je mamu.
– Što ćemo tamo? – odgovorila je ona. – Ovdje je ljepše nego u svijetu.
– Pazi dobro, sine! – strogo je rekao tata. – Ti si samo mali mrav koji bi se izgubio u nepoznatom, travnatom svijetu.
On nije bio zadovoljan odgovorom pa se povukao na svoj omiljeni cvjetić. Prepustio se maštanju i zadrijemao. Tada se odnekuda stvorila plavokosa djevojčica i ubrala cvijet na kojem se nalazio mravić. Odnijela ga je svojoj kući.
Čega tu sve nije bilo! Sve je bilo novo i sasvim drugačije od njegove livade. Mali je mrav mogao istraživati novi svijet do mile volje. Stekao je i nove prijatelje. Najdraži su mu bili plišani medvjedić i lutka Barbi.
Ali navečer, kada je trebalo krenuti na počinak, on se rastužio. – Gdje ću spavati? – pitao je.
Nigdje nije vidio travku koja bi ga uljuljala u san. Nije niti čuo ptice koje bi mu pjevale uspavanku.
– Mama! – zaplakao je i probudio se.
Tu na njegovoj livadi sunce je toplo sjalo i rosa pozivala na umivanje. Bio je sretan što je sve bio samo san. Još je jednom protrljao oči i rekao mami i tati:
– Bili ste u pravu. Kod kuće je ipak najljepše.
Đurđica Stuhlreiter (razredna-nastava.net)