Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih čujem:
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.
U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.
Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noći,
Puni su bijesa oštre bure,
Puni čokota kad soči.
Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljećne vode
Što hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.
Oni su uvijek dirali srce
Treptajem nježnim do suze,
Oni su bili i mržnje kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.
I niko te zvuke ne priguši
Ljudskim srcem što vole,
Oni se upiše u smijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.
Pa ipak to srce raniše ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al’ strijelu uvijek iščupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.
I kada, kada mi kose sijede,
Nije mi žao što dani bježe,
Jer kao blještavi života snovi
Ti zvuci u djelu leže.
Hamza Humo, Poezija i proza