Lijep moral je, nakon izvršavanja obaveza koje je Bog propisao, Bogu najdraže i najvrednije djelo. Imati lijep moral, shodno predajama, ne samo da je razlog procvata privatnog i društvenog života, razlog izgradnje naselja, povećanja opskrbe i omiljenosti, nego je i razlog čovjekovog spasa, oprosta grijeha, stvara pretpostavke za bliskost Poslaniku, s.a.v.a., na Sudnjem danu i korištenje njegovim zagovorom.
Lijep moral u islamskoj kulturi svoje korijene ima u Božijoj milosti, a Bog Milostivi, predstavljajući Plemenitog Poslanika, s.a.v.a., kao najbolji uzor lijepe ćudi (…jer ti si, zaista, najljepše ćudi), obraćajući se njemu, kaže: Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima: a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.
Lijepa ćud, koja spada među duševne vrline, nije isto što i vještački nasmiješena i vedra vanjština kojom se žele ostvariti materijalne koristi.
Rasprave u ovom dijelu svode se na tri opća pitanja:
vedro lice, prijatan govor i lijepo ponašanje, pa je Imam Sadik, mir neka je s njim, ovo troje smatrao okvirima lijepe ćudi.
Upitali su ga: “Šta je pokazatelj lijepe ćudi?”
Odgovorio je: “Blago postupaj, lijepo govori, i susreći svoga brata vedrog lica.” Ovdje ćemo ukazati na predaje koje govore o vrijednostima, posljedicama i nagradi za lijepu narav, te ćemo razmotriti posljedice ružne naravi, pri čemu ćemo više pažnje obratiti na predaje koje se bave svojstvima lijepe naravi.
Izvor: Ahmad Vaezi, Fondacija “Mulla Sadra”, str. 131