Jāhiz čovjeka vidi bićem koje je po svom instinktu tragalac istine i ima izraženu želju za stjecanjem znanja, spoznaje i vještina.
On smatra da je cilj razuma da postigne znanje i spoznaju i kao što tijelo ima potrebu za hranom tako i duša ima potrebu za hranom, a to je znanje i spoznaja.
Naravno, kao što je već rečeno u govoru o različitostima ljudi, pojedinci se međusobno razlikuju u pogledu razine i kvaliteta znanja. Tako su poslanici u odnosu na druge ljudi dosegli do vrhunaca spoznaje i imaju uvida u stvari o kojima čak i ljudi posebno obdareni nemaju informaciju.
S druge strane znanje većine običnog puka je veoma ograničeno. Na kraju, sva poznata znanja su samo mali dio iz beskrajnog mora Božijeg znanja. Čak i poslanici nemaju uvida u mnoga Božija znanja.
Gospodar daruje znanje i spoznaju svakoj skupini od Svojih stvorenja u veličini kojoj oni mogu prihvatiti znanje i koje ne izlazi iz okvira dobrobiti njihove, a osobi kojoj On želi daruje od Svog skrivenog znanja.
Jāhiz i pored toga što je iznosio vrijedna zapažanja na području spoznaje I umovanja, u vezi sa pojašnjenjem zbilje znanja, osjetila, razuma i o kvalitetu percipiranja putem osjetila priznao je svoju nemoć.
Smatrao je da je razumijevanje zbilje spoznaje i razuma veoma težak posao.
U pogledu ovoga on kaže: “Ja čujem, ali mi nije poznata kakvoća čuvenja, ja vidim, ali nemam uvida na koji način vidim.”
Izvor: Stavovi islamskih mislilaca o edukaciji i odgoju, svezak 1, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2008.