Duša je “prvo savršenstvo za prirodno tijelo”. Ona je izvor iz kojeg se emaniraju čini kod vegetacije, životinja i čovjeka, iz aspekta čini koji se iz nje emaniraju naziva se “moć” (quwwa), a iz aspekta što rodu daruje savršenstvo da bi postalo vrsta i izdvojilo se u rodu (naw‘i muhassil), naime da bi postala aktualno postojeće naziva se “savršenstvo” (kamāl).
Stoga, bolje je da dušu nazivamo savršenstvo, jer duša je savršenstvo i iz aspekta moći kojima se usavršava percepcija životinje, također i iz aspekta moći iz kojih se emaniraju čini životinje, bilo da je duša neovisna i odvojena od materije (mufāriq) ili da je u nekom odnosu i ovisnosti od materije (ghayri mufāriq).
Savršenstvo se dijeli na dva i Ibn Sīnā je u gornjoj definiciji dušu nazvao “prvo savršenstvo”.
Prvo savršenstvo je ono savršenstvo s kojim vrsta postaje aktualna, kao što je oblik za sablju; a drugotna savršenstva su stvari koje su rezultati djela i prihvaćanja djelovanja stvari; poput sječenja za sablju i osjećanja, razlikovanja i viđenja za čovjeka.
Duša je prvo savršenstvo; jer je savršenstvo, savršenstvo stvara, dakle duša je savršenstvo za stvar, a ta stvar je upravo tijelo. Svakako ovdje se tijelo upotrebljava u značenju roda tijela, a ne u značenju materije.
Pored toga Ibn Sīnā dušu ne drži savršenstvom svakog tijela i uvjetovao je uvjetom bivanje “prirodnim”; naime duša nije savršenstvo umjetnih tijela kao što su sto i stolica, već je savršenstvo prirodnog tijela, i to ne svakog prirodnog tijela. Jer duša nije savršenstvo stvari kao što su vatra, zrak ili zemlja, već je savršenstvo jednog prirodnog tijela od kojeg se drugotna savršenstva emaniraju pomoću sredstava u svakodnevnim poslovima; poput ishrane, razvoja i rađanja sebi sličnog.
Prema tome, vegetativna duša je:
Prvo savršenstvo prirodnog tijela instrumenta, iz aspekta što rađa sebi sličnog, razvija se i prehranjuje, životinjska duša je prvo savršenstvo prirodnog tijela instrumenta, iz aspekta što percipira partikularije i kreće se voljom, a čovjekova duša je prvo savršenstvo prirodnog tijela instrumenta iz aspekta misaonih voljnih radnji, zaključivanja i percipiranja univerzalija.
Ibn Sīnā je ovdje samo naveo definiciju Aristotela i pojasnio je, ali možemo reći da se definicije duše njih dvoje razlikuju; jer kod Aristotela savršenstvo je sinonim za “formu” (sūrat), i duša je forma tijela i bez tijela ne može postojati, jer forma za svoje postojanje ima potrebu za materijom.
Međutim, Ibn Sīnā smatra da je svaka forma savršenstvo, no svako savršenstvo nije forma.
Naprimjer mornar je savršenstvo za lađu, ipak mornar nije dio forme lađe, a savršenstvo koje je neovisno I odvojeno (mufāriq) od biti, niti je forma niti se nalazi u materiji; jer forma koja je u materiji, utiskana je u materiji i opstoji sa materijom.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.