Prva priroda i druga stečena priroda zajedno čine izvor iz kojeg se manifestiraju ljudska djela.
Po mišljenju Jāhiza ukoliko pohvalna ili pokuđena osobina postane druga priroda čovjeka on čini djela u skladu sa tom osobinom.
I obrnuto, ako čovjek po svojoj prirodi i voljom ispolji specifično ponašanje i djelo, putem toga mogu se shvatiti njegove unutarnje postojane osobine.
Prema tome, ako neka osoba ne bude odana u svom prijateljstvu prema drugome I kada mu je najpotrebnije ostavi ga samog bez pomoći ili ga iznevjeri, to znači da takvu osobu ne treba uzimati za prijatelja, jer će se na isti način ponijeti i sa nama u prijateljstvu.
Čovjek koji je po svojoj prirodi odan i ispunjava obaveze, isto će se ponijeti i prema prijatelju kao i prema neprijatelju. Čovjek čija je priroda protkana varanjem on će se na isti način ponašati prema svim ljudima bez razlike.
On će pribjeći svakom postupku u kojem vidi korist svoju. Ako se suoči sa potrebom, sebe će poniziti da bi je zadovoljio.
Isto tako, ako stekne obilan imetak, hvalisat će se okolo.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.