Jedna od osobina kojoj je Jāhiz često pozivao jeste umjerenost u osobinama I radnjama.
Po njegovom mišljenju pod umjerenošću se ne misli na kvantitet, kao što ni kod stvaranja čovjeka mjerilo njegove uravnoteženosti nije količina, već se pod tim misli na skladan spoj koji vlada među svim njegovim dijelovima i organima tako da ni jedan dio ne remeti drugi.
Naprimjer, veliko oko nije u skladu sa malim nosem ili preširoko čelo sa ostalim dijelovima lica. Prema tome, umjerenost u osobinama znači biti u sredini, da one ne prelaze u bilo kakav oblik pretjerivanja koji dokida umjerenost.
Vrijednost svake osobine proizlazi iz njene umjerenosti. Svaki oblik pretjerivanja, bilo da se to odnosi na jače ili slabije ispoljavanje, dokida određenoj osobni status pohvale i priskrbljuje joj status pokuđene osobine.
Dobra osobina ostavlja pozitivnog traga na pojedinca i društvo sve dok ne izađe iz okvira umjerenosti, u suprotnom ona polučuje štetu.
Tako pretjerivanje u darovanju prelazi u rasipanje, skromnost u poniženje, dostojanstvo u oholost i drskost prema okruženju.
Na polju djelovanja čovjek, također, treba se držati umjerenosti.
Naprimjer, u komunikaciji sa prijateljima treba izbjegavati pretjerivanja, jer, recimo pretjerivanjem u bliskosti i šali sa prijateljima u njihovim očima ličnost gubi na veličini.
U nekim slučajevima se čak dešava da zamor i nezainteresiranost zamjenjuje osjećaj ljubavi i prijateljstva. Suprotno, ako se prijateljstvu prilazi olahko za dugo vrijeme ne postoji volja za susretom, a ljubav se umanjuje što za rezultat ima gubljenje prijatelja.
Čovjek i kod šale treba slijediti umjerenost i izbjegavati pretjerivanje, jer to umanjuje vrijednost osobe, kao što i pretjerani oprez uzrokuje da čovjek nema povjerenja ni prema kome.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.