Ikhwāni koji su sebe vidjeli osnivačima i građanima idealnog grada svoju braću su smatrali žiteljima tog grada, te s ciljem jačanja ovog grada željeli su izgraditi zdanje koje bi se temeljilo na jednoboštvo i Božanski moral i ukrašavalo bi se vjerskim i bratskim ponašanjem.
Upravo u okrilju ovog zdanja jednoboštvo smatraju prvim I najosnovnijim vjerovanjem. Jednoboštvo je, naime, vjerovanje u Boga Stvoritelja, Živoga, Znalca, Mudroga, Moćnoga, koji sve potčinjava Sebi, Uzroku svih uzroka, koji je apsolutni vlasnik i koji raspolaže sa svim stvarima, kako priliči svakoj od njih.
Prvi propis kojeg zakonodavac treba uvesti i naglasiti njegovu važnost je uzajamno zaštitništvo i ljubav među pristalicama šeri’ata.
Na ovaj način zdanje vjere u dušama vjernika se oblikuje posredstvom postavljanja jednog pored drugog uvjerenja, morala i vjerskog edeba i ono postaje mjerilo superiornosti i prednosti vjernika naspram ostalih.
Premda izgradnja ovakvog društva ima potrebu za objavom, ipak stizanje do najosnovnijeg elementa tog društva, naime, do vjerovanja u Boga, može se postići i bez posredništva objave.
Za postizanje ovog vjerovanja postoje dva puta:
1. instinktivni put, kojem pristupa imaju svi ljudi i znalci i neznalice pa čak I životinje.
2. put dokaza, koji je svojstven samo vrlima, naime, vjerovjesnicima, mudrima, dobrima, dobročiniteljima.
Čovjek ovo vjerovanje može postići i bez bogosluženja, no ipak on za nastavak tog puta ima potrebu za objavom i mora pokorno izvršavati naredbe objave da bi postigao srčano vjerovanje.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.