Ovaj i Budući svijet predstavljaju veoma važnu temu u ukupnom religijskom učenju o moralu. Kakvoća tumačenja i izražavanja religija i mezheba o Ovom I Budućem svijetu stranice historije civilizacija je ispunila šarolikim crtežima.
Također i među muslimanima od prvih dana pojave islama Ovaj i Budući svijet su bili predmet razmimoilaženja i rasprava.
Svima je poznata priča o jednoj skupini Poslanikovih (s.a.v.a.) drugova koji su okrenuli leđa svakodnevnom životu, napustili sve i predali se osamljivanju i ibadetu, a kada je Poslanik (s.a.v.a.) za to čuo, žestoko ih je ukorio i poručio je: “Ja koji sam vaš Poslanik nisam takav.”
Slični događaji i predaje kao što su “nema monaštva u islamu” i “nemojte zabranjivati ukrase Božije” govore o tome da su postajala različita shvaćanja učenja islama u vezi Ovog i Budućeg svijeta.
Različitost u shvaćanjima nije se okončala u vrijeme Poslanika (s.a.v.a.) također ni i u vremenima Imama (a.s.), što više ona se produljila do naše vrijeme i nastavlja se. Misli Ikhwāna u vezi ove teme nisu ništa drugačije od vjerovanja koja su bila popularna među muslimanima.
Ovaj i Budući svijet prema mišljenju Ikhwāna su dvije suprotne razine, sa suprotnim, različitim i kontrarnim imenima, značenjima, zbiljama i svojstvima. Riječ Ovaj svijet (dunjā) je derivirana iz riječi (dunuww) blizina, približavanja, a riječ (Ākhirat) Budući svijet iz riječi (ta’hir) odgoda, odlaganje.
A u vezi istine Ovoga i Budućega svijeta treba da Ovaj svijet (dunjā) predstavlja događaje koji se čovjeku dešavaju od dana njegovog rođenja pa sve do njegove smrti, a Budući svijet (Ākhirat) su događaji koji se čovjeku dešavaju od dana njegove smrti, tj. odvajanja duše od tijela.
Ovaj svijet je poput maternice, kuće koja se nalazi na početku čovjekovog stvarnog puta.
Ovaj svijet je most preko kojeg se mora proći, i za koji se ne smije vezivati: “Uistinu vi ste stvoreni za Budući svijet, a ne za Ovaj svijet, Ovaj svijet je samo kuća djelovanja, a Budući svijet je kuća nagrade i on je kuća postojanosti, boravka, blagodati i vječnog opstanka.”
Zasigurno privrženost Ovome svijetu ne može se spojiti sa željom za Budućim svijetom. Dakle svako ko se usteže od Budućeg svijeta privržen je Ovom svijetu, a onaj ko je privržen Budućem svijetu usteže se od Ovog svijeta.
Iz Ovog svijeta treba steći poputninu za Budući svijet; zato što je Budući svijet bolji od Ovog svijeta, i stanovnici Budućeg svijeta bolji od stanovnika Ovog svijeta i njihov moral, postupci i vladanja su bolji i pravičniji.
Oni koji su dunjalučari zauzeti su sa strastima i nagonima koji su im u prirodi I poput stoke bez razmišljanja i promišljanja povode se za njima.
Oni koji su privrženici Budućeg svijeta, posjeduju moral koji je rezultat truda, umovanja i mišljenja i taj moral su postigli slijeđenjem Šeri’ata. Nedostatne duše su slabih ambicija.
One se ne vezuju ni za što drugo osim ukrase Ovog svijeta i jedina želja im je vječni opstanak na Ovom svijetu, jer osim njega, ni za što drugo ne znaju.
Međutim, plemenite duše se suzdržavaju od privrženosti Ovome svijetu i želja im je Budući svijet, i svrstavanje u red meleka i uspinjanje nebesima ka uzvišenom svijetu, što je moguće tek onda nakon što im se duše odvoje od njihovih tijela.
Ikhwāni iako vjeruju u nespojivost privrženosti Ovom svijetu i želje za Budućim svijetom, ipak vjeruju u spojivost obosvjetske sreće. Stoga ljude prema sreći Ovoga i Budućeg svijeta dijele na četiri grupe:
1. oni koji su postigli sreću na oba svijeta;
2. oni koji su postigli ovosvjetsku sreću, a na Budućem svijetu su nesretnici;
3. oni koji su na Ovom svijetu nesretnici, a sretnici Budućeg svijeta;
4. oni koji su nesretnici na oba svijeta.
Ikhwāni u vezi pojašnjenja ovosvjetske i onosvjetske sreće ističu da je ovosvjetska sreća da biće opstane najduži mogući vremenski period u svojem najboljem stanju i najsavršenijem cilju, a sreća Budućeg svijeta je vječni opstanak duše u njenom najboljem stanju i najsavršenijem cilju.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.