Autor: Memić A.
Danas živimo u vremenu kada čovjek nosi mnogo toga u sebi, ali nema kome reći ono što osjeća. Nekada nema kome jer nema dovoljno blisku osobu. Nekada nema kome jer se boji osude. Nekada nema kome jer bi izgovaranjem neke misli mogao povrijediti nekoga. A nekada nema kome jer ni sam ne zna šta mu se događa.
Kako je moguće da nemamo kome reći ono što osjećamo?
Nije odgovor samo u tome da smo se otuđili jedni od drugih, da niko ne želi slušati. Ljudi zapravo vape za tim da budu viđeni, čuti i saslušani. Čeznu za bliskošću, ali im je brzina života u postmodernom društvu oduzela pravo na neposrednost, bliskost i slobodu stupanja u kontakt s drugim ljudima. Nametnuti su neki drugi standardi. Standardi koji omogućavaju da budemo stalno dostupni jedni drugima, a da istovremeno sve manje budemo stvarno prisutni jedni za druge.
Društvene mreže i gubitak neposrednog razgovora
Objavljivati sretne trenutke, rođendane, vjenčanja, obavijesti o smrti, hranu ili divne krajolike, motivacione citate, duhovne poruke. Objavljujemo sve to sa nadom da ćemo izazvati reakciju drugih ljudi, ali nemamo strpljenja za duži razgovor.
Kao da smo zaboravili vještinu aktivnog slušanja i terapijskog razgovora sa drugima. Ne mislim pri tome da svaki razgovor mora biti terapijski u stručnom smislu, nego da smo izgubili spremnost da drugom čovjeku damo prostor da govori, da ga saslušamo bez žurbe i potrebe da odmah ponudimo odgovor, savjet ili vlastito iskustvo.
Idemo psiholozima, savjetnicima, slušamo različite motivatore i duhovnjake iza tastatura i displeja, u anonimnoj masi, ali smo zapostavili realni razgovor sa drugima. U tome postoji određeni paradoks: spremni smo potražiti pomoć od osobe koju možda prvi put vidimo, a sve teže pronalazimo vrijeme, strpljenje i sigurnost da razgovaramo sa ljudima koji su nam bliski.
Zašto se teško otvaramo bliskim ljudima?
Psiholozi talente definiraju kao osobinu koja se ističe u karakteru čovjeka. Ako se talenat ne razvija, on postaje obična osobina i ne ističe se više. Ovo bi se moglo slobodno primijeniti na sposobnost empatije i komunikacijske sposobnosti čovjeka. Ako je funkcionalna, složena introspekcijska komunikacija talenat, današnji čovjek je na dobrom putu da taj talenat ozbiljno zapostavi ili da čak potpuno nestane. Jer i sposobnosti koje smatramo prirodnim mogu oslabiti onda kada ih prestanemo koristiti, razvijati i njegovati kroz stvarne odnose sa drugim ljudima.
Imamo psihologe i različite savjetnike jer smo negdje čuli ili pročitali da je svoje probleme lakše reći nepoznatoj osobi nego nekome bliskom. To jeste istina koja je naučno potvrđena, možda. Ali hajde da se zapitamo: šta je to što nas sprečava da se otvorimo bliskim ljudima?
Bojimo se osude.
To je prirodno. Bliski ljudi znaju naše osobine, greške i propuste koje možda želimo sakriti od sebe. Ovdje leži jedan drugi problem. Često ljudi teško prihvataju sebe i nerijetko traže zastore iza kojih mogu sakriti sve svoje nesavršenosti, i od sebe i od drugih. Što nam je neko bliži, veća je mogućnost da će vidjeti i ono što pokušavamo sakriti. Zato bliskost, iako za njom čeznemo, istovremeno može izazivati i strah.
Društvene mreže kao slika života koji želimo pokazati
Otuda poplava objavljivanja samo najljepših trenutaka na društvenim mrežama.
Logika je prilično prosta: ako objavim ovaj trenutak, želim da ga vidi što veći broj ljudi, pa ću sebe ubijediti da tako živim i truditi se da taj trenutak pretvorim u način života. Bez istinske promjene. Slika o životu tako može početi zamjenjivati sam život, a predstavljanje sebe drugima može postati način da i sami povjerujemo u sliku koju prikazujemo.
Čovjeku je potrebno da bude viđen i primijećen. To je iskonska potreba čovjeka kao društvenog bića. Nije problem u tome što želimo biti viđeni. Problem nastaje onda kada potrebu za stvarnom bliskošću pokušavamo zadovoljiti samo prividom povezanosti, reakcijama na ekranu i potvrdom drugih ljudi koju dobijamo kroz ono što objavljujemo.
Šta se događa kada čovjek nema način da izrazi ono što osjeća?
Ako nema načina da izrazi svoja osjećanja pod pritiskom izazova s kojima se nosi, može postati autodestruktivan ili čak ispoljavati društveno devijantna ponašanja opasna po širu zajednicu. O posljedicama po mentalno zdravlje čovjeka nema potrebe ni govoriti. Ono što se dugo potiskuje ne nestaje samo zato što nije izgovoreno. Ponekad upravo suprotno — traži neki drugi način da bude izraženo.
Možemo imati stotine kontakata, desetine ljudi koje možemo nazvati, prepune liste prijatelja i svakodnevne razgovore — a ipak postojati jedan dio našeg unutrašnjeg svijeta u koji niko ne ulazi.
Postoji dio duše koji poznaje samo Onaj koji ju je stvorio
To je dio duše koji poznaje samo Onaj koji ju je stvorio.
Nekada ni mi sami ne poznajemo svaki kutak svoje duše. Postoje stvari koje osjećamo, ali ih ne znamo imenovati. Postoje misli koje ne znamo objasniti i osjećaji za koje ne znamo odakle dolaze. Ponekad nam je potrebna riječ drugog čovjeka, razgovor, blizina ili vrijeme da bismo uopšte razumjeli ono što se događa u nama.
Ali postoji Onaj kojem ništa od toga nije nepoznato.
„Skrivali vi ono što je u prsima vašim ili to javno iznosili – Allah to zna“
„Skrivali vi ono što je u prsima vašim ili to javno iznosili – Allah to zna.“
(Ali Imran, 3:29)
Ono što izgovorimo ili skrivamo — Allah zna, ma koliko se trudili da neke stvari sakrijemo.
To je, ustvari, oslobađajuće saznanje.
Psihoterapeut, prijatelj, roditelj ili bližnji mogu čuti ono što čovjek uspije izgovoriti; Allah zna i ono što čovjek još uvijek ne zna izgovoriti.
To je ono što čovjeka oslobađa svih tereta, samo ako on želi to vidjeti.