Autor: Memić A.
Uspjeh čovjeka koji uradi sve što je do njega u bilo kojoj stvari ne može se svesti samo na konačni ishod. Čovjek koji učini sve što je u njegovoj moći ne može pogriješiti u samom nastojanju. Greška se može dogoditi u izborima, metodama ili u tome što čovjek nije prepustio ishod Allahu Uzvišenom. Ali sama namjera i nastojanje da se iskoriste svi raspoloživi potencijali kako bi se došlo do željenog cilja ne mogu sami po sebi biti pogrešni ako govorimo o djelovanju unutar zakona zdravog razuma. Problem, zapravo, nastaje u tome šta čovjek podrazumijeva pod onim: „Uradio sam sve što mogu.“
Nekada čovjek samo preživljava u jednoj rutini i misli da je upravo ta rutina ono što predstavlja njegov maksimum, očekujući da će Allah dž.š. promijeniti njegovo stanje gotovo magično zato što je dovoljno dugo trpio nezadovoljstvo i „saburao“, a da pritom nije učinio ništa konkretno kako bi iz tog stanja izašao.
Ovdje se otvara pitanje sabura.
Sabur između trpljenja, očaja i djelovanja
Često nas društvo uči da je sabur isto što i trpljenje i mirenje sa sudbinom. Sabur, ustvari, nije to. Sabur je sposobnost da čovjek ne upadne u beznađe u prvom talasu nedaće. On nije puko trpljenje i čekanje.
Sabur je sposobnost da se u trenutku prvog udarca nedaće sjetimo Allaha dž.š. odnosno da savladamo vlastitu srdžbu, bijes, očaj i afekt – trenutak suženja svijesti u kojem čovjek može izgubiti sposobnost racionalnog sagledavanja situacije. Sabur je pokazatelj da smo sposobni sjetiti se kur'anske pouke da Uzvišeni Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.
Takvo postupanje u najtežim trenucima pokazuje da pouzdanje u Boga nije samo deklarativno uvjerenje, nego način života duboko utkan u naše biće.
„Moj uspjeh je samo od Allaha“ – Allahova volja i ljudski trud
Naš uspjeh zavisi od Allahove dž.š. volje jer nam Uzvišeni Allah daje potencijal, dok od nas zavisi kako ćemo taj potencijal iskoristiti.
U svakoj životnoj interakciji prirodno je da pokažemo interesiranje za druge ljude i za dešavanja oko nas. Ako očekujemo da budemo prihvaćeni u zajednici, u bilo kojem smislu, ne možemo biti otuđeni od nje, već moramo pokazati inicijativu i interesiranje za svoju okolinu.
Poruka ajeta na koji se referiramo u ovom tekstu – „Moj uspjeh je samo od Allaha“ – ne znači da imamo pravo biti potpuno pasivni i čekati Allahovo dž.š. davanje, a da pritom ništa ne poduzimamo ako nešto želimo ostvariti.
Prvi dio ajeta nije fatalizam. To je nada u Svemogućeg Allaha koji nas uvijek vidi, daje nam potencijal za uspjeh i, na kraju krajeva, omogućava nam da iz dana u dan uspješno prevazilazimo uobičajene izazove svakodnevnog života.
Čovjek, dakle, nije biće bez mogućnosti djelovanja. Allah dž.š. mu daje potencijal, ali od čovjeka zavisi kako će taj potencijal iskoristiti. Konačni ishod, međutim, ostaje izvan njegove potpune kontrole.
Tevekkul i oslanjanje na Allaha – između pouzdanja i djelovanja
Drugi dio ajeta, koji glasi: „Ja se oslanjam na Allaha i Njemu se obraćam“, zapravo predstavlja najčistiji oblik pouzdanja u Allahovu volju.
Ovaj ajet je snažna motivaciona poruka neovisnosti, integriteta i ličnog suvereniteta.
Ako ovo imamo na umu, nećemo dopustiti da nas ljudi oko nas demotiviraju niti da nas spriječe na putu do uspjeha. Iskušenja su neizbježna jer pripadaju životnoj realnosti i predstavljaju njegovu potpuno normalnu dimenziju.
Ajet je, ipak, tu kao podsjetnik u koji trebamo srcem iskreno vjerovati, kao i u svaki drugi životni moto u koji duboko vjerujemo i nastojimo djelovati u skladu s njim.
Nije svaki neuspjeh neuspjeh, kao što nije svaki uspjeh uspjeh
Zakonitost ljudske prirode pokazuje da čovjek često, čak i kada ostvari ono što je želio upravo onako kako je želio, ipak može ostati nezadovoljan. Nerijetko čujemo ili sami izgovorimo rečenicu: „Ali ja ovo nisam ovako zamišljao.“
To direktno implicira da je čovjek tražio od Allaha ono što je maštao, a ne nužno ono što je realno.
A Allah daje realnost, a ne naše uobrazilje.
Kada nam Plemeniti Allah iz Svog bezgraničnog izobilja daje ono što tražimo, svaka blagodat jeste nagrada, ali u sebi istovremeno nosi i zrno iskušenja za čovjeka.
Ponekad nas Allah dž.š. promijeni u toj mjeri da nam iskušenja koja nosi ono što želimo postanu podnošljiva, jer želi upravo da nam da ono što smo tražili.
Ponekad nam ono što želimo daje samo parcijalno, kako bismo se sami uvjerili koliko smo i da li smo spremni za izazove koje naša želja nosi.
Allahovo darivanje nama se, iz perspektive ograničenosti ljudskog razuma, nerijetko čini kao da nam Allah nešto da, pa nam to kroz različite periode života udalji, a zatim nam ponovo podari upravo ono što želimo. Na taj način sazrijevamo i postajemo sposobniji razumjeti blagodat Allahovog darivanja.
Ponekad nam, pak, da ono čega smo se najviše bojali – ne zato što nas ne voli ili zato što namjerno testira naše granice da bi nas iscrpio, nego, naprotiv, upravo zato da bi nam pokazao razmjeru naših sposobnosti u koje smo i sami sumnjali. Mudrost davanja Uzvišenog Allaha je višeslojna i zahtjeva temejito razumjevanje vjere, ozbiljnu produhovljenost, širinu uma i prsa u punom smislu te riječi.
Želja, uspjeh i spoznaja sebe
Sve što mi želimo, je rezultat Allahove dž.š. volje. Sve što smatramo uspjehom, Plemeniti Allah nam daje da upravo tako gledamo, u različitim fazama života, kako bismo upoznali sebe.
Kada nam da nešto što želimo – bio to uspjeh u poslu, akademsko dostignuće, dijete, dobar supružnik ili bilo šta drugo – to jeste nagrada, ali je istovremeno i test kroz koji upoznajemo sebe i sistem svojih istinskih vrijednosti.
Jer Allah dž.š. je ljude dao na ovaj svijet kako bi Ga obožavali i spoznali.
Sve što radimo i želimo u životu Allah dž.š. daje da bismo spoznali sebe, a kroz sebe i Njega, Uzvišenog. U islamskoj tradiciji poznata je izreka koja upravo potvrđuje da je spoznaja sebe zapravo put do spoznaje Stvoritelja.
Važno je razumjeti da kroz Svoja davanja Uzvišeni Allah ne provjerava Sebe niti provodi Svoju samovolju nad nama, već testira nas i naše pouzdanje u Njega.
Tevekkul ne znači odbacivanje zajednice
Pouzdanje u Allaha i prepuštanje konačnog ishoda našeg truda Allahovoj volji nikako ne znači da trebamo potpuno zaboraviti ili zapostaviti zajednicu.
Allah dž.š. daje da ljudi utječu jedni na druge; ljudi su jedni drugima i iskušenje i blagodat od Uzvišenog Allaha.
Naprotiv, trebamo biti aktivni sudionici društvene zbilje, spremni da primimo i damo drugome dio sebe. Istovremeno, trebamo se najprije pouzdati u Allaha i paziti da traženje pomoći od drugih ne zamijeni Boga.
Na taj način pokazujemo da dajemo sve od sebe na putu do uspjeha u bilo čemu i da nastojimo ispuniti Allahovu naredbu da se trudimo, svjesni da Uzvišeni Allah vidi naš trud.
Naš uspjeh zavisi od Allahove konačne volje i mi se trebamo pouzdati u Njega, ali ne trebamo zaboraviti ni druge oko sebe niti zapostaviti vlastite potencijale.
Savremena (de) motivaciona psihologija i latentno otuđenje
Kada je riječ o savremenoj motivacionoj psihologiji na internetu, odnosno o njenoj pojednostavljenoj verziji koja se naročito širi društvenim mrežama, uočljiv je paradoks da sadržaji koji bi čovjeka trebali motivirati ponekad upravo doprinose njegovom otuđenju od drugih i od sebe.
Čovjek se tako sve češće savjetuje da se udalji od onih koji mu ne uzvraćaju pažnju, da ne odlazi tamo gdje nije pozvan i da tuđe odsustvo interesa prihvati kao dovoljan razlog za vlastito povlačenje. Takve poruke na prvi pogled mogu djelovati kao poziv na samopoštovanje i postavljanje granica, ali istovremeno mogu proizvesti obrazac u kojem svako čeka da drugi napravi prvi korak.
U vremenu općeg otuđenja, ubrzanog životnog ritma i konzumerizma, uz gotovo opsesivno insistiranje na „radu na sebi“, rad na sebi sve se češće svodi na intenzivnu usmjerenost prema vlastitom „ja“, umjesto na preispitivanje onoga što možemo ponuditi drugima i kako možemo biti bolji prema njima. Tako se individualna strategija zaštite vlastitih granica, kada je usvoji veliki broj ljudi, može pretvoriti u kolektivni obrazac udaljavanja: ako svi zaobilaze one koji njih zaobilaze, ne odlaze tamo gdje nisu pozvani i čekaju da druga strana prva pruži ruku, ko će onda prekinuti taj krug otuđenosti?
Čovjek kao društveno biće i potreba za zajednicom
Ako se otuđimo od drugih i predamo usamljenosti i sebičnosti, gdje je onda smisao života?
Granice treba postavljati, ali isto tako treba zadržati razumijevanje i toleranciju za drugu osobu naspram nas. Ako od drugih imamo samo očekivanja, bez bazične tolerancije prema njima, odakle nam pravo da očekujemo bilo šta od druge osobe?
A zajednica nam je potrebna.
Čovjek nije izolirano biće. Njegov život odvija se unutar mreže odnosa u kojima istovremeno prima i daje, traži i pruža, utiče na druge i sam biva oblikovan njihovim djelovanjem. Upravo zato potpuna društvena izolacija ne može biti konačan odgovor na čovjekove probleme.
Aristotel u Politici čovjeka određuje kao biće koje po svojoj prirodi pripada zajednici. Čovjek koji bi živio potpuno izvan zajednice, prema njegovom poznatom određenju, bio bi izvan uobičajenih granica ljudskog – poput boga ili zvijeri. Pritom Aristotel politiku razumije u širem smislu društvene angažiranosti i upućenosti na druge, a ne kao partitokratiju kakvu poznajemo u savremenoj političkoj teoriji.
Poniženje nije isto što i pružanje ruke
Važno je napraviti jasnu razliku između poniženja i pružanja drugima onoga što bismo i sami željeli dobiti od drugih.
Često pseudomotivacione poruke imaju skoro upozoravajući prizvuk kao da je svaka interakcija s ljudima težak rizik, protkan nesavladivim strahom, kao da je druga osoba potencijalni neprijatelj od kojeg se moramo zaštititi.
Naprotiv, kroz navedeni ajet Allah dž.š. nas uči da se pouzdamo u Njegovo davanje i prepustimo ishod Njemu, ali da ne zaboravimo da smo aktivna društvena bića koja žive Allahovom datošću u zajednici s drugima i da smo međusobno potrebni.
Pružiti ruku nije poniženje. Obratiti se drugome nije gubitak dostojanstva. Potražiti pomoć nije odricanje od tevekkula.
Poniženje nastaje onda kada čovjek vlastitu vrijednost potpuno veže za ono što mu drugi mogu ili ne mogu dati. Tevekkul, naprotiv, vraća čovjeka njegovom pravom osloncu – Allahu.
Ravnoteža između truda, tevekkula i Allahove volje
Naš uspjeh zavisi od Allahove konačne volje i mi se trebamo pouzdati u Njega, ali ne trebamo zaboraviti ni druge oko sebe niti zapostaviti vlastite potencijale.
Niti se smijemo prepustiti malodušnosti i lijenosti, niti smijemo od ljudi tražiti pomoć zaboravljajući Allaha. Isto tako, ne bismo smjeli samo čekati promjenu, ne tražeći izlaz i očekujući da će Allah dž.š. tek tako riješiti naš problem ili nam dati ono za čim težimo, a da se prije toga barem malo nismo potrudili na putu ostvarenja cilja.
Čovjekov zadatak nije da kontroliše ishod. Njegov zadatak je da djeluje, nastoji, koristi ono što mu je Allah dž.š. dao, traži izlaz, pruža ruku drugome kada je to potrebno i istovremeno čuva svoje srce od vezivanja za bilo koga osim za Allaha.
Upravo se tu susreću trud i tevekkul.
Čovjek čini ono što je do njega, a ono što nije do njega prepušta Onome od Koga je sve i poteklo.
„A moj uspjeh je samo od Allaha. Na Njega se oslanjam i Njemu se obraćam.“