Djeca svijet upoznaju posmatrajući druge
Dijete se rađa u svijetu čija pravila tek treba upoznati. Postepeno uči šta je prihvatljivo, kako ljudi komuniciraju, kako se izražavaju osjećaji i na koji način se rješavaju neslaganja. U tom procesu odrasli imaju važnu ulogu jer su često među prvim ljudima od kojih dijete uči kako društveni odnosi funkcionišu. Ipak, ono što dijete usvaja ne dolazi samo kroz savjete, zabrane i objašnjenja. Velik dio učenja odvija se dok posmatra kako se ljudi oko njega ponašaju u različitim situacijama.
Kada odrasla osoba govori o poštovanju, a istovremeno omalovažava druge, dijete se susreće s dvije različite poruke. Jedna mu govori kako bi se trebalo ponašati, dok mu druga pokazuje kako se ljudi zaista ponašaju kada su ljuti, nezadovoljni ili suočeni s nekim ko ne dijeli njihovo mišljenje. S vremenom dijete počinje povezivati ono što čuje s onim što vidi. Upravo zato odgoj nije moguće svesti samo na ono što odrasli izgovaraju, nego je potrebno posmatrati i ponašanje koje svakodnevno pokazuju.
Modeli ponašanja u svijetu izvan porodice
Danas se ta uloga ne završava na porodičnom okruženju. Djeca su izložena velikom broju različitih sadržaja i modela ponašanja, od vrtića i škole do televizije, interneta i društvenih mreža. Posmatraju kako se ljudi odnose jedni prema drugima, na koji način izražavaju nezadovoljstvo i kakve reakcije izazivaju određeni postupci. Zbog toga je sve važnije da odrasli razgovaraju s djecom o onome što gledaju, pomognu im da razumiju posljedice postupaka i razvijaju sposobnost samostalnog prosuđivanja.
To je posebno važno kada dijete posmatra ponašanje koje se predstavlja kao prihvatljivo, zabavno ili čak poželjno, iako može uključivati ponižavanje, vrijeđanje ili agresiju. Nije dovoljno samo zabraniti određeni sadržaj ili reći djetetu da nešto nije lijepo. Potrebno je objasniti zašto takvo ponašanje može povrijediti drugu osobu, kakve posljedice može ostaviti i kako se ista situacija može riješiti na drugačiji način. Na taj način dijete ne dobija samo zabranu nego i priliku da razumije smisao pravila.
Odgovornost ne znači savršenstvo
Međutim, odgovornost odraslih ne podrazumijeva potrebu za savršenstvom. Nijedan roditelj ne reaguje uvijek smireno, ne donosi svaku odluku ispravno i ne uspijeva u svakom trenutku biti primjer kakav bi želio pružiti djetetu. Umor, stres, svakodnevne obaveze i lični problemi mogu utjecati na način na koji komuniciramo s drugima. Važno je, ipak, prepoznati da i takve situacije mogu postati dio djetetovog iskustva iz kojeg ono nešto uči.
Važno je šta se događa nakon greške. Odrasla osoba koja prizna da je pogriješila, objasni svoje ponašanje i pokuša ga ispraviti također pruža djetetu vrijedan primjer. Na taj način pokazuje da odgovornost ne znači odsustvo grešaka, nego spremnost da ih prepoznamo i učimo iz njih. Ako roditelj nakon burne reakcije razgovara s djetetom, izvini se zbog načina na koji je postupio i objasni kako je situaciju mogao riješiti drugačije, dijete dobija priliku da vidi kako izgleda preuzimanje odgovornosti.
Kako djeca uče upravljati vlastitim emocijama
To je važno i zbog načina na koji djeca postepeno uče upravljati vlastitim osjećajima. Ljutnja, razočarenje i frustracija sastavni su dio ljudskog iskustva. Cilj odgoja nije da dijete nikada ne osjeti neprijatnu emociju, nego da nauči kako je prepoznati i izraziti bez povređivanja sebe ili drugih. Dijete tako može učiti da ljutnja nije razlog da povrijedimo drugoga, da neslaganje ne mora prerasti u sukob i da se autoritet ne mora dokazivati ponižavanjem drugih ljudi.
Porodično okruženje i obrasci agresivnog ponašanja
U istraživanjima porodičnih faktora i dječije agresivnosti razmatraju se različiti aspekti porodičnog okruženja, roditeljskog ponašanja i odnosa među članovima porodice. Velki (2012), naprimjer, razmatra ulogu pojedinih porodičnih čimbenika u pojavi nasilja među djecom, dok Knezović i Buško (2007) proučavaju povezanost percepcije roditeljskog ponašanja s različitim aspektima agresivnog ponašanja kod učenika osnovnoškolskog uzrasta. Ovakvi radovi pomažu nam da dječije ponašanje ne posmatramo izdvojeno od odnosa i iskustava u kojima se ono razvija.
Ipak, važno je izbjeći pojednostavljen zaključak da je porodica jedini faktor koji oblikuje ponašanje ili da će dijete nužno ponoviti svaki postupak koji vidi. Na razvoj utječu različita iskustva, individualne osobine, vršnjaci i šire društveno okruženje. Rikić i saradnici (2017) bavili su se transgeneracijskim prijenosom nasilja kod roditelja predškolske djece u Hrvatskoj, čime se otvara važno pitanje o tome kako se obrasci iz ranijih porodičnih iskustava mogu povezivati s kasnijim odnosima i ponašanjem. Takvi nalazi ne znače da se nasilje mora prenositi s generacije na generaciju, nego da je važno prepoznati rizične obrasce i stvarati uslove za njihovo mijenjanje.
Odgoj se odvija i u malim, svakodnevnim situacijama
Upravo u svakodnevnim situacijama krije se važan dio odgoja. Ne samo u velikim razgovorima o životnim vrijednostima nego i u načinu na koji se ponašamo kada smo umorni, kada nam nešto ne ide od ruke ili kada se nađemo pred osobom s kojom se ne slažemo. Dijete posmatra kako odrasli razgovaraju s konobarom, kako reaguju na grešku drugog čovjeka, kako se odnose prema slabijima i da li poštuju pravila i onda kada im ona ne odgovaraju. Takve situacije mogu izgledati nevažno, ali su dio društvenog svijeta koji dijete svakodnevno upoznaje.
Šta nas je naučio eksperiment s lutkom Bobo?
Eksperiment s lutkom Bobo Alberta Bandure, Dorothee Ross i Sheile Ross (1961) pokazao je da djeca mogu oponašati agresivne postupke koje su prethodno posmatrala kod odraslog modela. U eksperimentu su djeca bila izložena različitim uslovima, uključujući posmatranje agresivnog ili neagresivnog ponašanja odrasle osobe. Istraživači su potom pratili kako se djeca ponašaju u situaciji igre. Rezultati su pokazali da su djeca koja su posmatrala agresivni model češće ponavljala određene agresivne postupke.
Značaj ovog istraživanja nije u tvrdnji da će svako dijete koje vidi agresiju postati agresivno. Njegova važnost leži u pokazivanju da neposredno iskustvo nije jedini način učenja. Dijete može usvojiti obrazac ponašanja i posmatranjem druge osobe. Bandurino kasnije istraživanje pokazalo je i da posljedice koje model doživljava mogu utjecati na to hoće li dijete pokazati naučeno ponašanje (Bandura, 1965). Drugim riječima, važno je ne samo šta dijete vidi nego i šta iz posmatrane situacije može zaključiti o posljedicama određenog postupka.
Djeca mogu učiti i drugačije obrasce ponašanja
Ova saznanja imaju šire značenje od samog pitanja agresivnosti. Djeca posmatranjem mogu učiti i kako se iskazuje saosjećanje, kako se pomaže drugima, kako se priznaje greška i kako se razgovara o problemu. Ako redovno gledaju odrasle koji neslaganja rješavaju razgovorom, imaju priliku upoznati takav način reagovanja. Ako, s druge strane, često svjedoče vrijeđanju i zastrašivanju, i takvo ponašanje može postati dio njihovog iskustva o tome kako se ljudi odnose jedni prema drugima.
Zato odgoj ne možemo posmatrati samo kao prenošenje znanja, pravila i vrijednosti s jedne generacije na drugu. On je i svakodnevni proces u kojem dijete upoznaje svijet kroz odnose koje posmatra i iskustva u kojima učestvuje. Ako želimo da djeca razviju poštovanje prema drugima, potrebno im je pokazati kako poštovanje izgleda. Ako želimo da nauče preuzimati odgovornost, važno je da i sami budemo spremni priznati vlastite greške. Ako želimo da sukobe rješavaju razgovorom, onda razgovor mora biti nešto što će prepoznavati i u našem ponašanju.
Kakav primjer ostavljamo djeci?
To ne znači da će svaki naš postupak postati obrazac koji će dijete ponoviti. Znači da svakodnevnim ponašanjem učestvujemo u stvaranju okruženja iz kojeg ono uči i razvija vlastite načine reagovanja. Odgovornost odraslih zato nije u tome da kontrolišu svaki utjecaj kojem je dijete izloženo, nego da mu pomognu da te utjecaje razumije, preispita i razlikuje prihvatljivo od neprihvatljivog.
Možda upravo tu leži najvažnija poruka Bandurinog eksperimenta. Djeca ne upoznaju svijet samo kroz ono što im odrasli objašnjavaju. Upoznaju ga i kroz način na koji odrasli žive.
Zato, kada sljedeći put djetetu budemo objašnjavali kako se treba ponašati prema drugima, vrijedi se zapitati i nešto drugo: šta ono o takvom ponašanju može naučiti posmatrajući nas?
Literatura:
Bandura, A. (1965). Influence of models’ reinforcement contingencies on the acquisition of imitative responses. Journal of Personality and Social Psychology, 1(6), 589–595. https://doi.org/10.1037/h0022070
Bandura, A., Ross, D., & Ross, S. A. (1961). Transmission of aggression through imitation of aggressive models. The Journal of Abnormal and Social Psychology, 63(3), 575–582. https://doi.org/10.1037/h0045925
Knezović, D., & Buško, V. (2007). Perception of parental behaviour and different aspects of aggressive behaviour among elementary school children. Odgojne znanosti, 9(1 [13]), 91–106. https://hrcak.srce.hr/20827
Rikić, J., Beljan, P., Milošević, M., Miškulin, I., Miškulin, M., & Mujkić, A. (2017). Transgeneracijski prijenos nasilja kod roditelja predškolske djece u Hrvatskoj. Acta Clinica Croatica, 56(3), 478–486. https://doi.org/10.20471/acc.2017.56.03.15
Velki, T. (2012). Uloga nekih obiteljskih čimbenika u pojavi nasilja među djecom. Psihologijske teme, 21(1), 29–60. https://hrcak.srce.hr/81817