Milostivi Allah je mnoge ljude i narod na kušnju stavljao, u razna iskušenja dovodio, da bi provjerio njihovu vjeru i njihovu odanost.
Tako je na kušnju stavio vlasnike jedne bašče kad su se zakleli da će je, sigurno, rano izjutra obrati, a nisu rekli: “Ako Bog da!”
I dok su oni spavali, njihovu bašču od Gospodara tvoga zadesi nesreća i ona osvanu opustošena.
U zoru oni su jedni druge dozivali:
„Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!“
I oni krenuše tiho razgovarajući:
„Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!“
I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti, a kad je ugledaše, povikaše:
„Mi smo zalutali!“ – misleći da su pogriješili bašču, ali ubrzo shvatiše i rekoše:
„Ali ne, ne – svega smo lišeni!“
Ponajbolji između njih reče:
„Nisam li vam ja govorio da je trebalo na Allaha misliti!“
„Hvaljen neka je Gospodar naš!“, rekoše. „Mi smo, uistinu, nepravedni bili!“
I onda počeše jedni druge koriti.
„Teško nama!“, govorili su. „Mi smo, zaista, obijesni bili. Gospodar naš nam može bolju od nje dati, samo od Gospodara našeg mi se nadamo naknadi!“
Eto takva je bila kazna, a na onome je svijetu, nek’ znaju, kazna još veća! Za one koji se budu bojali Allaha bit će, zaista, dženneti uživanja u Gospodara njihova.
I nikako za bilo šta ne reci: “Uradiću to sigurno sutra!” – ne dodavši: “Ako Bog da!” A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.”
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga VI, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 28 – 30.)