Karun je bio vladar iz Mûsāova naroda. I on je svoj narod tlačio kao što su to radili faraon i Haman, i ohol je bio. A Allah mu je bio dao toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi.
„Ne budi obijestan jer Allah ne voli one koji su obijesni!“, govorili su mu ljudi iz naroda njegova. „Nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio. I ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.“
„Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim“, govorio je on.
A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti.
I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju.
„Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!“, govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu. „On je, uistinu, presretan.“
„Teško vama“, govorili su učeni, „onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.“
I Allah je i njega i njegov dvorac u zemlju utjerao, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.
A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti:
„Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?“
Oni koji, mimo Allaha, zaštitnike uzimaju slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća, neka znaju!
O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga V, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 10 – 14.)