Hazreti Alija je jednom sjedio na nekom visokom zidu i razgovarao s jednim čovjekom koji nije vjerovao da Bog postoji. Taj čovjek reče hazreti Aliji: „Vjeruješ li ti da te Bog čuva?”
„Naravno da vjerujem, i u svemu se uzdam u Boga”, odgovori hazreti Alija.
„Ako je tako, onda skoči s ovog zida i uzdaj se u Boga da se nećeš povrijediti, dokaži mi da te Bog zaista čuva, pa ću i ja postati vjernik”, zatraži ovaj.
Hazreti Alija mu reče: „Za tebe bi bilo bolje da ne govoriš takve gluposti! Uostalom, otkud čovjeku pravo da iskušava Boga?! Bog je Onaj ko iskušava ljude, a nisu ljudi ti koji iskušavaju Njega. Takvu grešku napravio je hazreti Adem onda kad je nakon što je počinio grijeh rekao Bogu kako je htio iskušati Njegovu plemenitost i milosrđe. Uostalom, umjesto da iskušavaš druge, iskušaj sam sebe. Trebaš znati da je Bog udesio da se sve na svijetu nalazi na svome mjestu i On je sve stvorio onako kako je najbolje i sve je ondje gdje treba biti. Kad bih se sad bacio s ovog zida, bilo bi to glupo kao da baciš dragulje u smeće.“
A niko pametan baciti neće
vrijedne i skupe dragulje u smeće
„A tvoja vjera nije iskrena ako ti treba bezbroj dokaza, jer pametan i razborit čovjek u svemu vidi dokaz Božijeg postojanja. Zato, o neznalico koja želiš iskušavati Boga, znaj da je srce u kome se javi takva želja puno trnja i mraka.“
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 112-113.