Ako čovjeku damo da osjeti milost Našu, pa mu je poslije uskratimo, on će sigurno biti vrlo beznadežan i nezahvalan.[1]
Imam Ali, mir s njim, je rekao:
Najveća nesreća je prekidanje nade.[2]
Ne budi od onih koji se nadaju u Ahiret, a bez djela su… Zadovoljan je kada ozdravi, a kada je u nevolji, očajan je… Ako postane imućan, obijestan je i poročan, a ako osiromaši, očajan je i klonuo.[3]
Izbjegavanje nadanja u ono što posjeduju ljudi
Imam Ali, mir s njim, je rekao:
Najveće bogatstvo je proći se onoga što je kod ljudi.[4]
Čuvanje onoga što je moje draže mi je nego traženje onoga što je tuđe, i gorčina gubljenja nade bolja je nego traženje kod ljudi.[5]
Imam Sadik, mir s njim, je rekao:
Prekidanje nade u ono što imaju ljudi znači jačanje vjernika u vjeri.[6]
Izvor: Muhamedi Rey Šehri, Mjera mudrosti, Izbor iz zbirke hadisa, svezak 4, (s arapskog preveo Ertan Basarik), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2012, str. 235.