Autor: Mustafa Mahmud
(Članak je preuzet iz Islamska misao, Revija za islamistiku, teologiju i informatiku, godina I, broj 8., Starješinstvo IZ u SR BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, juli 1979., str. 14-16.)
Bog je bio prva preokupacija onih koji su Ga priznavali, onih koji su Ga negirali i onih koji su sumnjali u Njegovo postojanje… On je uvijek bio predmetom istraživanja svih filozofa bez izuzetaka, bez obzira na to da li su htjeli opovrgnuti ili dokazati Njegovo postojanje. Stanje filozofa se u ovom pogledu razlikovalo samo po sredstvima i metodama od stanja primitivnog čovjeka.
Filozof je put tražio razumom, a primitivni čovjek intuicijom. Međutim, Bog je uvijek bio tema obadvojice.
Sokrat je išao po atinskim ulicama i na svoj način raspravljao sa svijetom o značenju vrijednosti, pravde, ljepote i dobrote, složivši se u početku sa svojim sagovornikom, da bi ga na kraju vješto pridobio da sam otkrije svoju grešku i stigne do istine.
On je pozivao vjerovanju u vječnost duše i tvrdio da ona ne propada sa smrću tijela.
Platon je razvio svoju poznatu teoriju „ideje“. On ovom teorijom vjeruje u univerzalni, vječni i stalni um, koji, ustvari, predstavlja Božiji um, u kome su smještene prave forme svega stvorenog. To je ideja… Anđeli ili polubogovi oblikuju ove forme u pojavnom svijetu, zaodjevajući ih materijalnim oblicima koji oponašaju ideje … Obzirom da meleki nisu savršeni, ni ova stvorenja nisu savršena, što vidimo i u našem pojavnom svijetu. Ali Bog, iz svoje plemenitosti i milosti, daruje ovim nesavršenim stvorenjima vrijeme u kome žive, a koje, ono drugo, predstavlja oponašanje Božije vječnosti.. Ovo nesavršenstvo oponašanja odgovara ovim nesavršenim stvorenjima; međutim, čovjekov razum, putem svoje veze sa Božijim umom, u stanju je da otkrije savršene i apstraktne osnove stvorenja vidljivog svijeta onako kako one izlgedaju u Božijem umu, kao što je u stanju da spozna pravu ideju svake stvari, onako kako ona mora da izgleda.
Stepen ove veze između čovjeka i Boga određuje i sudbinu čovjeka poslije smrti, bilo da bude nagrađen vječnošću u svijetu ideja, izraženu kroz vječnu sreću sa univerzalnim umom, ili kažnjen padom u ponor pakla, gdje se inkarnira u životinje i vraća na zemlju u nižim oblicima ako se prepusti strastima i udalji od meditiranja o Božijem biću koje je izvor najuzvišenijih ideala.
Što se tiče Aristotela, on vjeruje u jednog, bezpočetnog, beskonačnog i vječnog Boga koji ne prima mnoštvo, vjeruje u monadu koja nije podložna sintezi ni rasčlanjivanju. On opisuje ovog jednog Boga kao Prvog pokretača postojećeg i onog ko je bitak stavio u prvi pokret i bitak se od tog trenutka nalazi u stalnom kretanju.
Bog kod Aristotela ne razmišlja o bitku koji je stvorio, jer je bitak tako nizak da bi Bog o njemu mislio. Bog jedino razmišlja o svom Biću, jer je ono najsavršenije što postoji.
Bog ne obasipa pažnjom svoja stvorenja nego su stvorenja ta koja se Njemu obraćaju.
Svaka kretnja u realnom svijetu predstavlja ovo obraćanje Bogu. To je okretanje i obraćanje nesavršenog bitka savršenom Biću.
Bog je svojim stvorenjima dao razum i osjećaj koji ih čini da su u stalnoj čežnji za Njim, u stalnom spontanom pokretu ka Njemu.
Dekart, pak, počinje od sumnje u sve, da bi na kraju došao do uvjerenja u vlastito postojanje, jer dok god sumnja, znači da posjeduje biće koje i samo sumnja i koje uistinu egzistira.
Mislim, dakle jesam.
Putem vjerovanja u egzistenciju vlastitog bića, on stiže do vjerovanja u Božije postojanje. Ideja o apsolutnom biću se može ustanoviti i učvrstiti u misli i umu jedino ako ovo apsolutno biće ima realnu osnovu.
Njemački filozof Emanuel Kant je vjerovao u Božiju egzistenciju, ali istu nije dokazivao racionalnim dokazima, obzirom da je razum, da njegovog aspekta, nemoćan da spozna Boga, jer po prirodi svoje strukture jedino spoznaje ograničeno, relacije, kvantitet i kvalitet, i obzirom da su djelokrug njegovog manipulisanja djelimična pitanja i parcijalne realnosti, dok su apsolutna istina pitanje supstancije i problem biti, stvari koje su iznad njegovih mogućnosti.
Zato dokaz filozofa u prilog postojanja Boga dolazi iz njegove savjesti, iz njegove unutarnje želje za iznalaženjem istine, pravde, ljepote i dobrote.
Kao što žeđ za vodom upućuje na postojanje vode, isto tako žeđ za pravdom upućuje na postojanje pravednog.
Žeđ za savršenošću i ljepotom upućuje na postojanje Apsolutnog, a to je Bog. Kako pravda ne može nikako biti ostvarena na ovom svijetu, neophodno je da postoji drugi svijet, gdje će svako naći svoju pravednu nagradu i biti postavljen na zasluženo mjesto.
Bergson drži da je božanska snaga skrivena u kosmosu i da je sastavni dio njega. Nije samostalna i nije izvan kosmosa.. Nju on u svojoj filozofiji naziva stvaralačkim poletnim elanom. On smatra da je ova poletna skrivena snaga „Božije biće“ koje do svog punog izražaja dolazi u kreativnosti umjetnika i misli filozofa.
Vječnost duše kod Bergsona je moguća stvar koju razum ne odbija.
Ne misli Darvin da njegova teorija evolucije negira postojanje Stvoritelja, nego kaže da je ona samo objašnjenje za mnoštvo vrsta, koje ona vraća jednom izvoru, sjemenci života koju je Stvoritelj stvorio.. On se na koncu ne odriče vjerovanja u Stvoritelja.
Savremena nauka stiže do Boga preko mikroskopa, skalpela, teleskopa i razmišljanjem o zakonima atoma i nebeskih tijela…
Astronom Džems Džims kaže: „Mi smo matematičke zakone i jednačine na osnovu kojih se kreće kosmos i koji uređuju odnose u materiji i pokreću atome, dobili iz našeg razuma putem matematičkih operacija, razmišljanjem i rasuđivanjem.. Kad smo pomoću teleskopa, durbina i dalekozora pogled bacili dalje, otkrili smo da se najudaljenija nebeska tijela, koja ranije nismo vidjeli niti za njih znali, također kreću shodno ovim zakonima…“
Neophodno je da sebi predstavimo da se ovi zakoni nalaze u sveobuhvatnom i apstraktnom Umu koji je gospodar svega, te da ih je On pohranio u naš razum, kao što ih je pohranio u kosmos, koji se po njima ravna i kreće. Čitav kosmos predstavlja precizan projekat koga je izradio veliki inženjer i kreator. On je istovremeno taj koji je kosmosu dao ideju i uspostavio zakone.
I veliki matematičar Ajnštajn priznaje Božiju egzistenciju, nalazeći u savršenom redu i potpunoj preciznosti trag snazi koja svim gospodari i uređuje svaku stvar.
Srećemo i naučnike koji se ne zadovoljavaju samo vjerovanjem, nego se posvećuju i molitvi, poput Olivera Lodža, pronalazača radio-stanice.
Zato ko ode na Trg Belgraf Melburn, broj 33, u Londonu, u petoj zgradi Spiritualnog udruženja naći će posebnu salu „Oliver Lodž“, koja je namjenjena za molitvu i meditiranje.
Doktor Aleksis Karl (dobitnik Nobelove nagrade 1912. godine) vjeruje u postojanje razumnih nevidljivih bića koja ispunjavaju kosmos oko nas. On naglašava da nas molitva drži u stalnom kontaktu sa ovim skrivenim razumnim bićima i istovremeno nas čini predmetom njihove pažnje i nadahnuća. Pa koliko god naša molitva bude vršena sa više oduševljenja, toliko nas ona više približava Bogu, omogućavajući nam da direktno od Njega primamo pomoć i podršku.
Savremena nauka priznaje svoju ograničenost i priznaje da postoje područja spoznaje koja su njoj nedostupna, jer ona sa svim svojim dostignućima i metodama može jedino da otkrije materijalnu stranu istine.
Sve što može biti predmetom percepcije, posmatranja, dedukcije, indukcije i eksperimenta, spada u domen nauke i njenih specijalnosti. Međutim, ličnost s aspekta personalnosti, ne može biti predmet posmatranja. Ona ne može biti stavljena pod mikroskop, niti mjerena centimetrima ni gramima.
Sve što o njoj možemo saznati su podaci koji se dobijaju posrednim putem, dojmom koji ona ostavlja na druge i pojavama koje se svakodnevno manifestuju kroz njeno ponašanje, a koje su, često, lažne i izvještačene.
I kada bi čovjek uzeo svoju ličnost za predmet razmišljanja, ona bi ohladila pod skalpelom za analizu i anatomiju, i pretvorila se u leš koji gubi svoju invidualnosti i postala posve nešto drugo.
A ako se, pak upusti u temeljito istraživanje svojih individualnih pobuda i impulsa, stići će do tačke kad nestaju granice između uzroka i prouzročenog i kad sama ličnost postaje istovremeno uzrok i posljedica.
Pa kad je čovjek nemoćan da spozna sebe i svoju ličnost, kako onda može tvrditi da zna ličnost drugog ili da negira Božije biće?
Svijest čovjeka o sebi, a to je činjenica koju nazivamo „individualnošću“, je osoben fenomen koji ne prihvata udruživanje. Svako od nas osobno pati i osobno umire. Ni skrivene duševne misli, koje su svojstvene svakom od nas, ne primaju zajednicu. Niko ne može voljeti za drugog, niti patiti za njega, niti umrijeti za njega.
Grudi su zamandaljene sa svojim emocijama, bolovima i radostima.
Zato nije tačno da je društvo zbir koji se dobije sabiranjem ili množenjem svih skrivenih misli njegovih članova. Svaka ličnost predstavlja zasebnu jedinku koja ne može biti podjeljena, sabrana ili oduzeta.
Moguće je izraditi statistiku dohodka, posjeda ili ušteđevine članova društva, jer su to stvarni predmeti koji podliježu nabrajanju, sabiranju i dodavanju. A što se tiče njihovih skrivenih misli, one ne prihvataju zbrajanje, jer su one individualne činjenice gdje svaka od njih postoji sa svojom ličnošću.
I svako od nas je beskrajna istina u svom biću … jedinstven … osoben … neponovljiv… On je samostalna jedinka koja se ne dijeli, niti mjeri mjerama za težinu ni dužinu. Neuporediv je i nema mu ravna. On je svijet za sebe… Postoji shodno svojim osobenim zakonima. Bog ga je stvorio po svom uzoru, liči Mu po jedinstvu, jedinstvenosti, životu, znanju, čuvenju, viđenju, naravno s velikom razlikom između Stvoritelja i stvorenog po rangu i položaju.
Prirodno je da smatramo da ovo biće ne propada sa smrću tijela… Mi tijelo držimo samo njegovim privremenim objektom i odjećom koju oblači dok boravi u svijetu prostora i vremena, a koju skida kad ga ostavlja i napušta.
Kao što je savremena nauka priznala svoju nemoć i ograničenost pred „ličnošću“, ona je, takođe, ublažila mnoga svoja pretjerivanja i nepogrešive tvrdnje pred činjenicama materijalnog svijeta i njegovim zakonima.
Danas prirodni zakoni, nakon dolaska Hajzenberga sa svojom teorijom „ principa neodređenosti“, kao i apsurdnosti postojanja nepobitne istine kod određivanja kretanja atoma i čestica materije, nisu više tako kategorični i strogi kao što su bili juče.
Kako da elektron izmiče pred opažanjem. Kad istraživač pokuša da mu odredi položaj, on promijeni brzinu, a kad pokuša da mu odredi brzinu, on mijenja položaj, jer zraci koje naučnik upotrebljava za opažanje svaki put daleko odbace elektron. Slučaj ovog naučnika u odnosu na elektron sličan je slijepcu koji u ruci drži komad leda kockastog oblika pokušavajući da mu odredi dimenzije. Kad god dokuči dimenzije, promjeni se masa, a kad pokuša da odredi masu, promjene se dimenzije, jer se masa topi pri običnom dodiru i mijenja svakog časa.
Njegov dodir čini da se led nalazi u neprestanom stanju topljenja.
Njegovo sredstvo spoznaje daje mu lažne rezultate. Odavde i dolazi princip „neodređenosti“.
U naučne zakone se više ne vjeruje kao u nešto konačno, nego kao u nešto približno, jer oni predstavljaju statistički prosjek velikih grupa atoma i čestica materije. Oni prate kretanje atoma u cijelosti, koji izgledaju poput kakve armije u pokretu, gdje se ne može desiti da svaki put po nekoliko vojnika ne bude van stroja. Zbog toga se jedan eksperiment nikad ne ponavlja, u smislu da se dođe do istog rezultata. Uvijek se nađe posve mala razlika koja ne podliježe zakonu.
Savremena nauka je s ovim skromnim duhom života napustila tron nekadašnjeg ponosa, ostavila pijedestal hvalisavosti i oholosti i odrekla se nepobitnog znanja, zadovoljavajući se sa pretpostavkom, vjerojatnošću i mogućnošću. Na ovaj način ona je ostavila otvorena vrata vjeri da kaže svoju riječ, ona je napravila mjesta mistikovim meditacijama i poslaničkom učenju.
Zato se više osjećaji mistika i njegova nadahnuća ne primaju s ironijom i odmahivanjem ruke, osim od strane neznalica i ljudi ograničenog vidika.
Nauka je najzad raširila ruke vjeri, nakon izmišljenog danka koji je godinama plaćan.
(prevod s arapskog: Mesud Hafizović)