Hz. Alija
Autor: Memić A.
Čovjekova riječ nikada nije odvojena od njegovog unutrašnjeg svijeta. Način na koji govorimo o drugima nije samo pitanje društvene kulture i lijepog ponašanja, već pokazatelj načina na koji posmatramo čovjeka i njegovu vrijednost. Riječi koje izlaze iz čovjeka često otkrivaju ono što se nalazi u dubini njegove duše – njegovu skromnost ili oholost, blagost ili grubost, pravednost ili potrebu da sebe uzdigne umanjujući druge.
Upravo zbog toga Kur'an ne usmjerava čovjeka samo na kontrolu izgovorenih riječi, nego na odgoj unutrašnjeg stanja iz kojeg te riječi nastaju. Jer govor je samo vanjski izraz onoga što čovjek nosi u sebi. Ako je srce ispunjeno milošću, čovjek će u drugima tražiti ono što je dobro. Ako je ispunjeno nemirom i nezadovoljstvom, često će biti sklono da primjećuje slabosti drugih ljudi.
Nakon upozorenja na ismijavanje i ponižavanje drugih, Allah Uzvišeni u suri El-Hudžurat upozorava vjernike na još jedan oblik narušavanja međuljudskih odnosa – sumnjičenje i ogovaranje:
„O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.“
(Kur'an, El-Hudžurat, 12)
Ovaj ajet pokazuje duboko razumijevanje ljudske prirode. Allah Uzvišeni ne upozorava čovjeka samo na krajnji čin – izgovaranje riječi koje štete drugome – nego ukazuje i na unutrašnje procese koji prethode takvom ponašanju. Mnogo toga što čovjek kasnije izgovori počinje kao misao, pretpostavka ili osjećaj koji nije pravilno usmjeren.
Sumnja je prirodna ljudska pojava, ali problem nastaje onda kada čovjek dozvoli da sumnja postane način na koji posmatra druge ljude. Tada on više ne vidi osobu kakva ona zaista jeste, nego sliku koju je sam stvorio u svojoj svijesti. Umjesto razumijevanja dolazi osuđivanje, umjesto traženja opravdanja dolazi traženje nedostatka.
Čovjek koji se navikne da u drugima traži ono što nije dobro postepeno gubi sposobnost da vidi vlastite slabosti. Umjesto da radi na sebi, on svoju pažnju usmjerava na tuđe greške. Takav odnos prema ljudima često nije znak snage, nego unutrašnje nesigurnosti. Osoba koja je zadovoljna sobom i koja je svjesna vlastitih nedostataka nema potrebu da stalno umanjuje vrijednost drugih.
Ogovaranje i narušavanje časti čovjeka
Ogovaranje predstavlja jedan od najopasnijih oblika govora upravo zato što se događa onda kada osoba nije prisutna da zaštiti svoje dostojanstvo. Čovjek tada govori o drugome bez mogućnosti da druga strana objasni okolnosti, iskaže svoju bol ili odgovori na izrečeno.
U svakodnevnom životu ogovaranje se često prikazuje kao bezazlen razgovor. Nekada se opravdava rečenicama poput: „Samo govorim istinu“ ili „Samo želim reći kako stvari stoje“. Međutim, istina sama po sebi nije dovoljna da bi govor bio ispravan. Način, namjera i okolnosti u kojima se nešto govori imaju veliku važnost.
Postoji razlika između iskrenog savjeta koji proizlazi iz brige za drugoga i govora koji služi razotkrivanju tuđih slabosti. Prvi pokušava popraviti stanje, dok drugi često samo iznosi ono što može narušiti nečiji ugled. Iskren savjet će često biti upućen daleko od drugih, u osami sa onim koga smatramo prijateljem. Iskrenost u savremenom društvu je prilično devalviran pojam. Nerijetko se pod plaštom iskrenosti krije obična bahatost i neodgojenost.
Kur'ansko poređenje ogovaranja s jedenjem mesa mrtvog brata snažna je poruka o vrijednosti ljudske časti. Kao što čovjek prirodno osjeća odbojnost prema takvom postupku, tako bi trebao osjećati odbojnost prema narušavanju dostojanstva drugog čovjeka.
Ljudi često zaboravljaju da ugled i čast nisu manje vrijedni od materijalne imovine.
Nekada čovjek može izgubiti nešto što se lako nadoknadi, ali riječ koja povrijedi nečije srce može ostaviti trag koji traje godinama.
Kada nekom pojedincu koji omalovažava druge, ogovara ih ili povrijeđuju tuđu čast na bilo koji način, bude uzvraćeno istim mjerom ili i sam u nekom trenutku života bude žrtva tuđih spletki i ogovaranja tada to shvata kao tešku tragediju. Osoba koja često vrijeđa druge, kada joj bude uzvraćeno istim postupkom nerijetko drugu osobu optužuje za nepristojnost i nepravednost zaboravljajući da je možda on prvi povrijedio nečije dostojanstvo i čast. U Kur’anu časnom i predajama navodi se da će čovjek morati da se suoči sa posljedicama svojih dijela makar bila koliko jedan trun.
Zbog toga je čuvanje jezika jedan od najzahtjevnijih oblika odgoja čovjeka. Nije dovoljno samo naučiti šta ne treba izgovoriti. Potrebno je odgajati sebe tako da srce više nema potrebu da drugoga povrijedi.
Vidjeti čovjeka prije njegove greške
Jedna od velikih životnih mudrosti jeste razumjeti da nijedan čovjek nije samo jedna njegova greška. Svaka osoba nosi svoju životnu priču, svoje okolnosti, borbe i iskušenja koja drugi ljudi često ne vide. Čovjek koji je svjestan te činjenice bit će oprezniji u svojim sudovima i blaži u svom govoru.
Upravo zbog toga vjera ne poziva čovjeka samo na ispravno ponašanje prema drugima, nego i na promjenu načina gledanja na druge ljude. Nije dovoljno prestati vrijeđati; potrebno je naučiti poštovati. Nije dovoljno šutjeti o tuđim manama; potrebno je razviti želju da ih ne tražimo.
Allah Uzvišeni kaže:
„O ljudi, Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili i narodima i plemenima vas učinili da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.“
(Kur'an, El-Hudžurat, 13)
Ovaj ajet podsjeća čovjeka da njegova stvarna vrijednost ne proizlazi iz osobina kojima ljudi često mjere jedni druge. Porijeklo, izgled, imetak, položaj ili društveni ugled nisu ono što čovjeka čini boljim pred Uzvišenim Allahom. Ono što čovjeka uzdiže jeste njegova unutrašnja vrijednost, njegov karakter i odnos prema drugima.
Kada čovjek ovo razumije, prestaje imati potrebu da se uzdiže ponižavajući druge. On shvata da tuđa vrijednost ne umanjuje njegovu vlastitu vrijednost. Naprotiv, čovjek koji poštuje druge pokazuje vlastitu veličinu.
Najljepši govor nije onaj kojim čovjek pokazuje koliko zna, koliko je u pravu ili koliko je bolji od drugih. Najljepši govor je onaj koji čuva ljudsko dostojanstvo, donosi smirenost i ostavlja trag dobra.
Jer čovjekova ljepota nije samo u onome što drugi vide na njemu. Prava ljepota čovjeka nalazi se u onome što drugi osjete kroz njega – u njegovim riječima, njegovoj blagosti i načinu na koji čuva srca ljudi oko sebe.