S perzijskog preveo: Senad Ćelović
Ejjub, a.s., je jedan od poslanika koji se spominju u časnom Kur'anu. On je sin Mevsa, sin Raziha, sin El-Isa, sin Ishaka, sin Ibrahima, a.s. Njegova majka je iz potomstva Luta, a.s. O porijeklu i imenu njegove žene postoji više mišljenja. Jedni smatraju da mu je žena bila Lija, iz loze Jakuba, a.s. Drugi su mišljenja da mu se žena zvala Menša i da je bila potomkinja Jusufa, a.s. Međutim, najčešće se susrećemo sa stavom da je Ejjubova žena bila Rahma, unuka Jusufa, a.s.
Ibn Abbas, r.a., kaže da je ovaj Božiji poslanik ponio ime Ejjub zato što se uvijek za sve obraćao Gospodaru. Drugo značenje ovog imena je osoba koja ima velike životne tegobe.
Kada je strpljivost na musibetima i nedaćama u pitanju, ime Ejjuba, a.s., se do te mjere ističe da je ono sve do Sudnjeg dana ostalo najljepši primjer strpljivosti koja prevazilazi sve granice našega uobičajenoga poimanja.
Ejjub, a.s., posjedovao je visoki stupanj takvaluka, čuvao se grijeha i ophodio blago i samilosno prema potrebitima. Brinuo se za siročad i udovice, a prema gostima se odnosio sa velikim poštovanjem.
Allah, dž.š., je Ejjuba poslao narodu Havrana u Šamu. On je predano izvršavao svoju poslaničku misiju, upućivao je svoj narod jednoboštvu i odvraćao ih od idolopoklonstva.
Islamski historičari i mufesiri kažu da je Ejjub, a.s., posjedovao neizmjerno bogatstvo i mnogobrojno potomstvo. Međutim, nijednog trena on sebi nije dopustio da se uznese i da zaboravi na Onog Koji ga je svim tim blagodatima obdario. Bio je u stalnom sjećanju na svoga Gospodara, odano Mu i smjerno ibadet činio i zahvaljivao, Njemu se potpuno predavao i pokoravao. Potom ga je zadesio gubitak imetka i porodice te teška bolest. Međutim, i pored tih silnih iskušenja, Ejjub, a.s., nijednog trenutka nije posustao u svome vjerovanju. Strpljivo je podnosio sve teškoće dugi niz godina, ustrajno veličajući, slaveći i zahvaljujući svome Uzvišenom Gospodaru.
Jednog dana mu žena reče:
„Ti si Allahov poslanik, da hoćeš bar zamoliti Allaha Uzvišenog da te izbavi iz stanja u kojem si.“
„Mene je stid moga Gospodara“, reče, „da ga molim prije nego provedem u belaju onoliko vremena koliko sam proveo u izobilju.“
Eto, takav je bio Ejjub, a.s., – zahvalan, strpljiv, ponizan. Allah, dž.š., ga hvali u Kur'anu riječima:
Mi smo znali da je on izdržljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao! (Kur’an, XXXVIII: 44)
Ejjub, a.s., je izgubio svoje bližnje i sve što je posjedovao od imetka. Kad je težina njegove bolesti udaljila ljude od njega, uz njega je ostala njegova supruga, predano ga služeći i pomažući. Njegove lične obaveze smatrala je svojim obavezama. Čak je i radila kako bi prehranila sebe i supruga. I pored težine njegovog stanja i tegobnog života u koji su zapali, Rahma nikad nije napustila svoga supruga.
Historičari su zabilježili razne predaje o životnom putu hazreti Ejjuba, a.s., i pri tome su kao izvor često koristili jevrejsko tumačenje Tevrata. Priznati učenjaci i velikani islama ove tvrdnje i navedene iskaze ne smatraju mjerodavnim i kao takve ih odbacuju. Smatraju da većina navedenih tvrdnji nije utemeljena te da nema pozadinskog podudaranja sa stvarnim životom hazreti Ejjuba, a.s.
Tako mufesir Kur'ana profesor Ahmed Mustafa el-Meragi u svom tefsiru kritizira neke predaje o tegobama hazreti Ejjuba, a.s., sljedećim riječima: „Neke predaje navode da je zdravstveno stanje Ejjuba, a.s., uznemiravalo ljude u njegovoj okolini pa su bježali od njega. Čak više ostavili su ga izvan gradskih zidina, a uz njega je ostala samo njegova žena. Smatram da ni u kojem slučaju ne bismo smjeli vjerovati ovakvim tvrdnjama. Nijedan poslanik, iskušan bolešću, nije mogao dopasti u takvo stanje da svojom pojavom postane predmet gađenja i uznemirenosti ljudi jer u takvom stanju ne bi mogao boraviti među narodom i obavljati svoju poslaničku misiju. Stoga smatram da navedene tvrdnje nemaju osnova niti će je ikad imati.“
Međutim, nema sumnje da je Ejjub, a.s., bio iskušan bolešću. O tome jasno govori Kur'an. Kad je njegova bolest dosegla vrhunac, diskretno se obratio svome Gospodaru rekavši:
Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji! (Kur'an, XXI:83)
Strpljivi i ponizni Ejjub, a.s., nije doslovno naveo svoju potrebu za ozdravljenjem. Skrušeno se obratio Bogu pozivajući se na njegovu neizmjernu milost. Dova mu je bila uslišana i njegove patnje su prestale. Vraćeno mu je zdravlje, bogatstvo i obradovan je potomstvom.
(I Mi mu se) odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko da bude pouka onima koji se Nama klanjaju. (Kur’an, XXI:83–84)
Tokom bolesti šejtan se na sve načine nastojao približiti Ejjubu, a.s., s namjerom da ga odvrati od sjećanja na Stvoritelja. Strpljivi i odani Ejjub, a.s., utočište je nalazio u obraćanju svome Gospodaru. O tome govori Kur'an:
I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: „Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!“ „Udari nogom o zemlju – eto hladne vode za kupanje i piće!“ – i Mi smo mu iz milosti Naše čeljad njegovu darovali i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju pameti. (Kur’an, XXXVIII:41–43)
Šejtan je do Ejjuba, a.s. pokušao doći i preko njegove milostive i vjerne žene koja je pritisnuta veličinom patnje svoga supruga priželjkivala izlaz iz tegobne situacije. I ovom iskušenju se strpljivi poslanik odupreo, ali se zakleo da će ako ozdravi za kaznu udariti ženu stotinu puta. Međutim, Rahma je bila vjernica koja je znala uvidjeti pogrešku i oprost tražiti. K tome je bila neizmjerno predana svome mužu. Stoga je Milostivi objavio Ejjubu, a.s.:
I uzmi rukom svojom snop i njime udari, samo zakletvu ne prekrši! (Kur’an, XXXVIII: 44)
Ejjub, a.s., je sakupio snop od stotinu nježnih stabljiki mirisnog bosiljka i njime udario svoju suprugu. Na ovaj način je Milostivi pomogao Ejjuba, a.s., da skine sa sebe teret zakletve koji je nosio a da pri tome ne povrijedi brižnu Rahmu.
Džabir et-Taberi navodi da je Ejjub, a.s., preselio na bolji svijet u devedeset trećoj godini života, dok drugi historičari navode da je poživio još dugi niz godina.
Kur'ansko kazivanje o Ejjubu, a.s., uči nas da je strpljenje naspram teškoća i iskušenja odlika onih Božijih robova koji rade na sebi, svom pročišćenju i pozivanju drugih. Bez te odlike nemoguće je krenuti na put pun krivina i provalija. U svakom trenutku ovog prolaznog života trebamo čvrsto vjerovati u Milostivog Boga i imati povjerenje u Njegove odluke. Ovakvo postupanje jedini je put postizanja unutarnjeg mira i Božijeg zadovoljstva.
Izvor: Afif Abdul Fetahe Tabare, Kur'anske priče o poslanicima, http://alisabah.com, datum pristupa: 24. 04. 2016.