Autor: Selma Bećirović
Narodi se smatraju onoliko bogatim koliko je bogata njihova historija i tradicija. U prethodnim tekstovima spominjali smo vrijedne spomenike naše kulturne tradicije koji traju kroz vrijeme i svjedoče o dešavanjima iz naše prošlosti. Jedan od takvih spomenika koji i danas postoji i traje jeste jedno od prvih pisama slavenskih jezika – ćirilica.
Davno, 863. godine solunska braća prosvjetitelji Konstantin Ćirilo i Metodije došli u kneževinu Moravsku sa novim pismom sa kojim su na narodni jezik, prema zahtjevu kneza Rastislava, preveli svete knjige. Oni su tada po uzoru na grčko pismo sačinili glagoljicu koja je prvo slavensko pismo i najstariji spomenici pismenosti bili su pisani upravo glagoljicom. Ona je imala svoje dvije varijante, ali kako je bila malo komplicirano pismo, uskoro nastaje jednostavnije rješenje – ćirilica.
Ćirilicu su načinili Ćirilovi učenici na čelu sa Klimentom Ohridskim. Naziv pismu dat je u sjećanje na učitelja i prosvjetitelja, a samo pismo je prvobitno bila uprošćena varijanta glagoljice. Kako je tadašnji fonetski sistem staroslavenskog jezika bio složeniji od današnjeg, tako je i ćirilica prvobitno imala 38 grafema, koji su ujedno imali i brojne vrijednosti. Ćirilica se brzo proširila među slavenskim jezicima i danas je mnogo više sačuvanih pisanih spomenika na ćirilici. Glagoljica se malo duže zadržala u upotrebi u Hrvatskoj, ali je ćirilska pismenost i tamo prodrla. U Bosni je ćirilica dobila svoj brzopisni oblik, koji je bio karakterističan uglavnom za naše prostore, pa je po tome dobio i naziv: bosančica. Ova vrsta ćirilice se veoma dugo zadržala u upotrebi. Za vrijeme osmanske vlasti koristili su je begovi a poznavale su je i žene, pa je po tome nazivana „begovicom“ i „ženskim pismom.“
Vremenom se glasovni sistem uprošćavao, pa su neke od grafema postale suvišne. Zato je u prvoj polovini 19. stoljeća Vuk Stefanović Karadžić pristupio reformi jezika i pisma, gdje je ćirilici dao današnji oblik. Vukova ćirilica je uz latinicu bila službeno pismo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austro-ugarske vlasti, a tako je i danas. U svijetu postoji nekoliko slavenskih jezika koji se također služe ćiriličnim pismom: ruski, bjeloruski, ukrajinski, makedonski, srpski, crnogorski…
Danas je ćirilica u našem jeziku službeno pismo, međutim, u upotrebi sve više dominira latinica. Razlozi za to su različiti.
Školski sistem u većem dijelu Bosne i Hercegovine kao prvo pismo učenicima prvog razreda osnovne škole uvode latinicu, a kasnije, u trećem razredu, ćirilicu. Shodno tome, djeca su sklonija upotrebi latinice, jer su je više uvježbali. U višim razredima osnovne škole se ne pridaje jednaka pažnja upotrebi oba pisma, pa učenici izbjegavaju čitati djela na ćirilici. Često se dešava da učenik u biblioteci traži izdanje lektire na latinici, jer će ćirilično izdanje čitati dvostruko sporije. Naravno, ima i pozitivnih primjera, gdje se djeca jednako dobro služe sa oba pisma.
Jedan od razloga zapostavljanja ćirilice jeste nepostojanje svijesti o historijskoj utemeljenosti ćiriličkog pisma u Bosni i Hercegovini, te odnos prema ovom pismu kao prema nečemu nametnutom. U narodu postoje predrasude o ćirilici kao pravoslavnom pismu, budući da se ovo pismo više koristi u zemljama kojima je dominantna religija pravoslavlje. Nakon ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini taj otpor prema ćirilici je postao veći. Time je nepravedno ćirilica potiskivana iz upotrebe u postratnom periodu, što je dovelo do polupismenosti cijelih nekoliko generacija.
Napredak i upotreba savremenih informacionih tehnologija i elektronskih komunikacija doveo je do ekspanzije engleskog jezika i latiničkog pisma. Time je smanjena upotreba ćiriličnog pisma u komunikaciji, iako postoji ćirilični font. Spontano se dala prednost latinici, jer i sam jezik teži pojednostavljenju. Naravno, to nije nešto što je uvijek preporučljivo, jer bi težnjom ka pojednostavljivanju jezik potpuno izgubio svoj oblik i strukturu.
Ostaje zadatak na medijima, prosvjetnim radnicima i nama samima da širimo informacije o nacionalnoj tradiciji i time mijenjamo odnos prema njoj. U vremenu kad se živi brzo i teži materijalnoj koristi, tradicionalne vrijednosti se stavljaju u drugi plan. Brisanje tih vrijednosti prijeti očuvanju nacionalnog identiteta svakog naroda, a naš narod sa svojom bogatom i raznolikom tradicijom ne bi takvo nešto smio dopustiti.
Izvor: magazin Ašk br.15, Sarajevo