Čak i površnim uvidom u Kur’an časni razumijevamo da je po njegovim učenjima čovjek biće slobodne volje. U načelu, dolazak vjerovjesnika i spuštanje nebeskih knjiga bili bi besmisleni kad čovjek ne bi bio takvo biće. U skladu s tim, upravo to ukazuje na činjenicu da Bog Uzvišeni i vjerovjesnici čovjeka smatraju bićem slobodne volje. Kur’anski ajeti koji govore o iskušavanju čovjeka ukazuju upravo na tu činjenicu:
Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi. [1]
Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati. [2]
O tome također govore ajeti u kojima se spominje obećanje i prijetnja. Jedno od svojstava koje je Bog dao vjerovjesnicima jeste i to da su oni osobe koje.(منذر ‒ munzir) opominju koji oni i (مبش ‒ mubesir) vijesti radosne navješćuju:
Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene…[3]
Navješćivanje nečega dobrog sastoji se u tome da vjerovjesnici daju lijepa obećanja za činjenje dobrih djela, a opomena podrazumijeva da čovjeka zastraše posljedicama loših djela, bilo da se radi o ovosvjetskim ili o onosvjetskim posljedicama. Ponekad Kur’an čak kaže: “Poslali smo opominjača”, umjesto: “Poslali smo vjerovjesnika.”
A nije bilo naroda kojemu nije došao onaj koji ga je opominjao.[4]
Ili se govori o tome da će nevjernicima na Sudnjem danu biti rečeno:
Zar nije niko dolazio da vas opominje?[5]
Sva ova pitanja oko obećanja, prijetnje, radosnih vijesti i opomene imaju smisla samo kad se radi o biću slobodne volje.
Druga skupina ajeta koji također ukazuju na čovjeka kao biće slobodne volje jesu ajeti koji govore o zavjetu između Boga i svih ljudi ili jedne posebne skupine ljudi, na šta ukazuje sljedeći ajet:
O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni, već se klanjate Meni, to je put pravi.[6]
Ako bi čovjek bio prisiljen i sam ne bi imao slobodnu volju, onda bi svaki njegov zavjet dat Bogu bio besmislen.
I kad samo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete jedino Bogu robovati…[7]
Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha…[8]
Ova dva primjera govore o posebnom zavjetu i, bilo da se radi o ajetima općeg ili posebnog značenja, svi oni su pokazatelj postojanja čovjekove slobodne volje.
Osim putem ovih tradicionalnih ili racionalnih dokaza, čovjek dolazi i do neposrednog saznanja da ima slobodnu volju. Nema nikakve sumnje da on, kad se nađe između dva puta, odnosno onda kad ima mogućnost izbora, odabire jedan slobodnom voljom i bez prisile.
Neki sljedbenici islama vjeruju u predestinaciju ili nešto slično tome. Iz brojnih razloga, ovom tendencijom u mišljenju i vjerovanju bavit ćemo se u narednim raspravama. Ovdje ćemo ukratko kazati da su oni zapali u određene sumnje koje nisu uspjeli riješiti.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja, sv.2, s perzijskog preveo Refik Razić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018., str. 176-177.