Jednom prilikom neki mladi čovjek priđe Resulullahu, a.s., i reče mu:
„Božiji Poslaniče, daj mi dozvolu da počinim blud!“
Kad to čuše, ashabi pohitaše da ušutkaju tog mladića. Božiji Poslanik, a.s., smiri ih i reče tome mladiću da mu priđe bliže. Mladić priđe još bliže i sjede pred njega. Resulullah, a.s., upita ga:
„Da li bi ti volio da neko počini zinaluk sa tvojom majkom?“
„Ne, Božiji Poslaniče! Da me Allah sačuva!“
Poslanik, a.s., nastavi: „Isto tako, niko ne bi želio da neko počini zinaluk s njegovom majkom! A bi li volio da neko počini zinaluk sa tvojom kćerkom?“
„Ne, Božiji Poslaniče!“, uzviknu mladić. „Da me Allah sačuva!“
Božiji Poslanik, a.s., reče: „Isto tako, niko ne bi želio da neko počini zinaluk s njegovom kćerkom! A bi li volio da neko bludniči sa tvojom sestrom?“
„Ne, Božiji Poslaniče! Da me Allah sačuva!“, opet uzviknu mladić.
Resulullah, a.s., nastavi da ga na isti način pita spominjući njegove rodice s majčine i očeve strane, našto je mladić svaki put odgovarao: „Ne, Božiji Poslaniče! Da me Allah sačuva!“, a Božiji Poslanik, a.s., dodavao je: „Isto tako, niko ne bi želio da to neko učini s njegovom rodicom!“
Na kraju, Resulullah, a.s., stavi svoju ruku na njegova prsa i prouči:
„Gospodaru, očisti njegovo srce, oprosti mu njegove grijehe i sačuvaj njegovu čednost!“
Od tada tome mladiću ništa nije bilo odvratnije i mrže od bluda.
Izvor: Nusret Isanović, Džemaludin Latić, Vjeronauka 1 za srednje škole, El-Kalem, Sarajevo, 2009, str. 167.