prof. Nazeer Ahmed
Te godine nije pala kiša. Tačnije to je bila treća godina za redom bez kiše. Usjevi su isčezli, a zemlja je izgledala poput smeđeg otkosa prašnjavog krša. Još prošle godine nestalo je lišća sa drveća te su se ona sada isticala poput silueta kaktusa na prašnjavom horizontu. Korito potoka koje je godinama snadbijevalo selo vodom sada je bilo suho. Tamo gdje je nekada tekla čista, svježa voda sa okolnih planina sada je stajala ispucala ilovača tvoreći obrazac poput onog na igračkoj ploči dame sa prazninama velikim kao stopalo. Niko nije znao šta se desilo pticama. Ostale su samo lešinarke koje su kružile iznad naselja u potrazi za ponekom životinjom ostavljenom da skonča svoj život.
Vladala je glad. Ljudi su hodali uokolo poput ogoljelih štapova preživljavajući na onome što im je stizalo od dobrotvornih organizacija iz udaljenih zemalja.
Očajni zbog stanja u kome su se našli, seljani se sastaše ispod velikog smokvinog drveta starog kao samo selo. „Molimo se“, reče jedan stariji čovjek, „Bog je jedini koji nam može pomoći sada.“
U selu su živjeli ljudi različitih vjeroispovijesti te se u njemu nalazio hram, crkva i džamija Povela se velika rasprava gdje će se održati molitva – u hramu, crkvi ili džamiji. Svaka zajednica je držala svoju stranu. Sporazum se nije mogao postići. Iscrpljeni raspravom odlučiše da svaka skupina ide u svoju vlastitu bogomolju i zatraži od Svemogućeg kišu.
Oni islamu odani odlučiše održati svoju molitvu na otvorenom, kasnije te iste noći, pod vedrim nebom, na mjestu udaljenom od naselja. Puni mjesec je širio svoju privlačnu svjetlost dok su u pozadini svjetlucale zvijezde. Muškarci su se okupili na polju pored rijeke. Tu je bio hodža sa bijelim turbanom, kao i kadija i mujezin. Tu su bili i seljani koji su se nekad smatrali bogatim s obzirom na stoku,voćnjake i usjeve koje su posjedovali.
Muškarci su se već poredali u uredne redove spremni za molitvu kad neko dijete dotrča iz pravca naselja držeći iznad glave otvoren kišobran. Bez daha stade u zadnji red sa otvorenim kišobranom. Ljudi su se okretali i gledali pitajući se šta se to zbiva. Neki su bili samo znatiželjni dok su drugi bili ljutiti jer je kišobran zauzimao mjesto praveći tako prazan prostor koji nije trebao biti među njihovim ramenima.
Hodža se okrenu prema djetetu i reče: „Zašto si donio kišobran, ti ludo dijete! Zar ne vidiš da nigdje nema kiše, pa mi smo ovdje da se molimo za nju? Samo luda osoba može stajati pod vedrim nebom sa otvorenim kišobranom.“
„Znam“, reče dijete. „Ta i ja sam došao da učestvujem u molitvi. Međutim, ja sam siguran da će moja dova naići na odgovor i da će pasti kiša. Moja vjera u Boga je potpuna. To je razlog što sam ponio kišobran.“
Hodža je zanijemio. Ljudi se postidješe. Svako od njih pogleda desno pa lijevo, a potom se zagledaše unutar svojih duša u potrazi za čvrstom vjerom i uvjerenjem koje im je nedostajalo.
Ko je ovdje učenik, a ko učitelj? Moliš li za kišu, u tvome srcu mora postojati uvjernost da će kiša pasti.
Tako mi vremena
– čovjek, doista, gubi,
samo ne oni koji vjeruju…
(Kur'an)
Izvor: historyofislam.com/sufi-stories
Prevod: A. Kadrija