Divan Ahmeda Gurbi-babe

Autor: Sead Šemsović

---

U ezelu zràka ljepote Tvoje se obznani
Ljubav se pojavi i vatra sav svijet zapali
Hafiz

Starija književnost Bošnjaka Novopazarskog sandžaka sastavni je dio bogatog korpusa bošnjačke književnosti osmanskog razdoblja, koje je u administrativnom smislu trajalo od 1463. do 1878. godine. Smatra se da je bilo potrebno pedesetak godina da se osobenosti orijentalno-islamskе kulturе prepletu sa zatečenim slavenskim nasljeđem. U silini tog stapanja dvaju svjetova na južnoslavenskom prostoru, nastali su brojni kulturni fenomeni u tradicijama svih kulturnih zajednica ovoga podneblja. Pritom, naravno, primjetni su stanoviti valeri intenzitetâ prisutnosti dvaju izvorišta kulturnih obrazaca, čija se nadmoć jednog nad drugim unutar zajedničkog amalgama razlikuje od primjera do primjera. Sve južnoslavenske kulture koje su na bilo koji način i u bilo kom vremenskom trajanju ostvarile doticaj sa orijentalno-islamskom kulturom, svjedoče svojim neprikosnovenim bogatstvom svekoliku samosvojnost u paraleli s ostalim slavenskim tradicijskim obrascima. Na ovome prostoru neprestanih historijskih preplitanja prepoznajemo sažimanja i stapanja slavenske i latinske kulture, jevrejskošpanjolske i osmanske, staroilirske i latinske ili staroilirske i orijentalno-islamske itd. Zapravo, ako pogled usmjerimo u nešto malo dalju prošlost prepoznat ćemo i u samoj osmanskoj kulturi preplitanje mongolskog, tatarskog, arapskog i perzijskog, kao i u rimsko-latinskoj kulturi elemente grčkog i tako redom.

Budući da je književni jezik najzahvalniji medij pamćenja kulture, jer svojom slojevitošću nudi brojne mogućnosti unutartekstualnog kodiranja, a samim tim i međutekstualnog prožimanja i križanja, uspjelija književna ostvarenja bogati su majdan jednostavnije ili složenije kodiranih kulturnih znakova. Upravo stoga, u djelima južnoslavenskih književnosti prepoznajemo boje, mirise i ukuse najmanje dva kulturna obrasca u neprestanom sublimiranju – slavenski i orijentalno-islamski, koji već sami sobom, kako smo već spomenuli, nose brojne slojeve vlastitih nasljeđa.

Upravo stoga, u književnim ostvarenjima bošnjačkih pisaca na orijentalnim jezicima prepoznajemo metričke odlike stiha, žanrove, motive, simbole i svojevrsne manire kao zajedničke osobenosti s književnostima islamskog orijenta, s jedne, i njihov odnos prema svome porijeklu, s druge strane. Nekada se taj odnos ogleda samo u ličnom izboru mahlasa (pseudonima) koji će ih jednim svojim dijelom povezati s porijeklom, pa kao u slučaju Ahmeda Hatema Bjelopoljca,[1] makar ne bili rođeni, niti živjeli i niti umrli u datom mjestu.

O dervišu, šejhu i pjesniku Ahmedu Gurbi-babi Novopazarcu jako su oskudni historijski podaci. Do godina rođenja i smrti dolazimo isključivo posredno. U svom Divanu (zbirci poezije) navodi kako ga je počeo pisati 1722. kada mu je bilo 25 godina, što kazuje da je rođen 1698/99. godine, a na natpisu na kamenoj ploči uzidanoj u prednji zid turbeta stoji da je građevina podignuta 1775/1776., što upućuje da je vjerovatno umro koju godinu prije toga. Do danas je o njemu govoreno jako malo. Najprije je njegovo skromno turbe u novopazarskom mezarju Gazilar privuklo pažnju istraživača kulturnih spomenika, pa je tek nekoliko decenija kasnije njegov Divan zainteresirao istraživače divanske književnosti.

Koliko je do danas poznato, Gurbi je autor jednog kompletnog divana na osmanskom jeziku. Dosadašnji su se istraživači, bilo historičari, književni historičari ili lingvisti, u nizu navrata doticali ovoga bošnjačkog pjesnika tesavvufske poezije i njegovog divana, ali se niko nije bavio sagledavanjem poetike njegova djela niti prevođenjem. Jedno pažnje vrijedno uvažavanje ovoga pjesnika prepoznajemo u skorom imenovanju ulice koja prolazi pored Gurbijevog turbeta njegovim imenom.

Do danas su se Gurbijem usputno ili ciljano bavili: Petar Ž. Petrović (1931), Tihomir Đorđević (1934/1984), Sadettin Nüzhet Ergün (1943), Hazim Šabanović (1973), Džemal Ćehajić (1975), Fehim Nametak (1978, 1989, 1991, 1997), Ejup Mušović (1979, 1985, 1993), Sibel Akbulut Seldžuk (2007), Redžep Škrijelj (2008) te Avdija Salković (2012). Među spomenutim autorima najcjelovitije djelo o Gurbiju zasigurno je disertacija Sibel Akbulut Seldžuk odbranjena 2007. godine na Marmara univerzitetu u Istambulu. Autorica se u ovome radu najprije bavila formalnim odlikama Divana, da bi se u većem dijelu usredsredila na lingvističku analizu Gurbijeve poezije, čime disertacija ulazi u red rijetkih radova koji su posvećeni jezičkim pitanjima bošnjačke divanske književnosti.

Budući da je zbirka divan krajnji domet pjesnika na orijentalnim jezicima, koji pored poznavanja poetičkih načela sufijske poezije i umjetničkog talenta pisanja, zahtijeva majstorsku visprenost umjetnika da izgradi sve pjesničke žanrove koje složena forma divana zahtijeva, mnogi divanski pjesnici zapravo nisu uspjeli načiniti ovu impozantnu pjesničku građevinu. Stoga je značaj Ahmeda Gurbija, pored umjetničke vrijednosti njegove poezije, i u zaokruženosti djela koje je ostalo sačuvano sve godine nakon njega. U dosadašnjem ukupnom bavljenju bošnjačkom divanskom književnošću nije niti jedan divan preveden i objavljen kompletan, što naravno onemogućuje sagledavanje stvarne vrijednosti ovoga oblika pjesničke zbirke na južnoslavenskom području.

Divan Ahmeda Gurbi-babe Novopazarca prema Sibel Akbulut Seldžuk sadrži sljedeće žanrove: 82 gazela[2], 38 kit’a[3], 17 mufreda[4], 9 nazma[5], 8 mesnevija[6], 6 kasida[7], 6 museddesa[8], 6 šarkia[9], 5 tesdisa[10], 3 nefesa[11], 2 murabbaa[12] i 1 muselles[13].

Sve su pjesme uobličene u devetnaest različitih metričkih normi, od kojih je jedan Akbulutova okarakterizirala kao „veoma rijedak“, a u tabelarnom prikazu umjesto imenom obilježila ga znakom pitanja. U tom metru (fâ‘ilâtun mefâ‘ilun fâ‘ilâtun mefâ‘ilun) Gurbi je ispjevao samo jednu pjesmu i to gazel kojim završava svoju pjesničku zbirku, što se ni u kom sučaju ne može nazvati slučajnim.

Pitanje žanra u orijentalnim je književnostima dvosmjerno. S jedne strane traži stroge odrednice čisto formalnih odlika, dok s druge nužno želi definirati i sam sadržaj. Naprimjer, pjesma koja ima šest bejtova u metru mustef‘ilâtun mustef‘ilâtun može biti mesnevija (pj. br. 130) ili gazel (pj. br. 107), a jedinu njihovu razlikovnost ne prepoznajemo u odlikama formalnog tipa, već je nalazimo u samom odnosu prema narativnosti, kao druge temeljne odlike pojedinih žanrova. Dakle, u istom obimu i sa istom vrstom stiha pjesnik gradi dva najrazličitija žanra, jer prvim nam pripovijeda o svome rođenju i duhovnom putu, a u drugom poučava svoje srce na koji način treba putovati ka svome Gospodaru.

Pored jako bogatih žanrovskih i metričkih oblika, u Gurbijevu divanu prepoznajemo i cijeli niz raznolikih tema. Naravno, najbrojnije su pjesme tesavvufskog usmjerenja među kojima posebno prevladavaju one meditativnog karaktera, nastale usljed brojnih prelazaka različitih transcedentalnih stanja. U potrazi za stvarnim postojanjem Bića unutar sebe, pjesnik iskustveno upoznaje hiljade svjetova, o kojima je kroz teoriju ili tuđa iskustva tek ponešto bio načuo, jer tek vlastito osvjedočenje u Stvarnost omogućava upotpunjeno vjerovanje.

Kroz brojne teme Divana upoznajemo samog Gurbija kao velikog ašika i sljedbenika arifâ, a zatim i zaljubljenika u svoj rodni Novi Pazar i njegove brojne ljepote. Kao baštinik utemeljenih vrijednosti Islama prisutnih kod osmanskih i slavenskih muslimana Balkana, u poeziji Ahmeda Gurbi-babe prepoznajemo podjednako uvažavanje prve četverice sunijskih halifa kao i dvanaesterice ši'ijskih imama, kao da se nikada nikakva razlika nije ni učinila. Slijedom toga, ovoga pjesnika prepoznajemo kao jednog u nizu bošnjačkih intelektualaca koji su svoju naklonost ukazivali pojedincima prema njihovu stepenu spoznaje, a ne prema političkim ili nekim drugim kvalifikacijama. Ovakav je odnos naročito prepoznatljiv kod šejhova i derviša koji su uz slijeđenje određenog tarikata bili i vrsni učenjaci, umjetnici ili pjesnici. Neke od njih Gurbi spominje u svojoj zbirci: Kaimi, Mejli, Hafiz Efendi, Hamdi, Muhammed-paša sin Ferhad-agin i halvetijski šejh Sulejman efendija. Među njima su posebno važni pjesnici Kaimi[14] i Mejli[15], od kojih je prvi neposredni prethodnik Ahmeda Gurbija, a drugi savremenik. Iako su historiografiji divanske poezije Bošnjaka poznata dva pjesnika s mahlasom Mejli,[16] sasvim je sigurno da Gurbi misli na puno poznatijeg sarajevskog pjesnika čijoj se poeziji divio i sam ljetopisac Bašeskija.

Autokontekstualizacijom unutar korpusa bošnjačkog divanskog pjesništva, Gurbi pored kaside o Novom Pazaru potencira na svome porijeklu. Složenost njegova kulturnog identiteta pepoznajemo u preplitanju „onoga o čemu govori“. S jedne strane tu je Novi Pazar kao topos pjesnikovog porijekla o kome pjeva s visokim stepenom oduševljenja, zatim imena dvojice pjesnika koje posebno cijeni, što prepoznajemo kao svojevrstan nacionalno-religijski koncept identiteta, a s druge se strane nalazi Gurbijevo isključivo duhovno, ruhanijetsko porijeklo, koje postaje sasvim obznanjeno spominjanjem imenâ: Mevlanata, pir hadži Bektaša i pir Nakšibenda, kao i izravnih učitelja. Zapravo, neka od ovih identitarnih pitanja prepoznajemo uobličena već u prvim stihovima Divana u kome nas pjesnik upoznaje sa sobom:

Kažem ti, mog pira zna dunjaluk cijeli,
To je kutub svijeta, Hadži Bektaš Veli.

Kraj Edirnea moja je tekija,
Na planini Tanri kuća utvrđena.

Glavna česma, četrdeset odabranih Kizildelija,
Nasljednik je muršid moj, Sejjid Alija.

Njegov derviš, Musli, moj vodič je,
Zadovoljstvo Hakka traži, mudar je.

Ime mu je Muhammed, a Rahmi nadimak,
To je jasan dokaz da je iz naroda.

Znaj i to da je Bosna moja otadžbina,
A Novi Pazar moja domovina. (48-53)

Gurbi se izravno obraća recipijentu i usmjerava ga u kojim pravcima treba ići vizualizacija spoznaje pjesnikove ličnosti. Daleko od tog da pjesnik želi biti objektom čitaočeve spoznaje, već čitaočeve samospoznaje, jer sastavnice pjesnikovog identiteta ujedno su i sastavnice identiteta čitaoca. One su samo smjernice u postupku upoznavanja ko sve jesmo, jer same sastavnice ne definiraju identitarnu kakvoću već samo ukazuju na formalne i nužne dijelove slagalice koju svaki pojedinac na temelju predočenih formula treba ispuniti.

Kako je orijentalno-islamska kultura stih doživljavala kao neprikosnoveni medij za prenošenje znanja, od „historije do gramatike, prava matematike i logike“ (Šabanović 1973:357), tako je i sama poezija, od one otvorenog moralno-didaktičnog karaktera pa do stihova visoke umjetnosti, imala važan zadatak da prenese određeno znanje. Pjesnik je stihom prenosio znanje o sebi i svijetu oko sebe, odnosno svijetu u sebi i svijetu oko sebe, jer je živio posmatrajući sve u odnosu mikro- i makrokosmosa. Bilo da sebe vidi kao mikrokosmos, a okolino kao makrokosmos, ili, što je i prirodnije, obrnuto. Upravo je stoga njegov identitet dvojan. S jedne je strane svjestan svoje robovske pozicije, a s druge svoje namjesničke odgovornosti; s jedne se nalazi unutar svijeta, a s druge je svijet po sebi; s jedne je insan, a s druge je alem; s jedne je sagir, a s druge je kebir… Po pravilu šta je važnije ide narijed, Gurbi najprije govori o svome batinskom porijeklu, pa tek potom o zahirskom, najprije ističe duhovne pa tek onda fizičke, krvne ili rodbinske povezanosti.

Iz Gurbi-babinog Divana prevedeno je i objavljeno u dva-tri navrata u razmaku od tridesetak godina tek po koji kraći isječak,[17] kojima su autori prilogâ pokušali predstaviti ovoga do tada slabo poznatog sandžačkog pjesnika divanske poezije. Ti hvale vrijedni pomaci ka upoznavanju lika i djela Ahmeda Gurbija decenijama skromno su se nizali u snažnoj želji za sagledavanjem pjesničkog nasljeđa Bošnjaka Novopazarskog Sandžaka.[18]

Snažnu ljubav prema rodnom kraju Ahmed Gurbi posebno pokazuje u svojoj dugoj uvodnoj kasidi u kojoj spominje planine Kopaonik, Golija, Mokra i Rogozna (pj. br. 26, stih 15), koje okružuju i rijeke koje presijecaju njegov grad Trnava, Raška, Jošanica, Deževa i Ljudska (pj. br. 26, stih 13-14).

Pored spominjanja pojedinih dijelova Novog Pazara, Gurbi se ovim gradom bavi i prema vlastitom emotivnom stanju. U jednoj pjesmi osjeća svojevrsnu otuđenost, što je uobičajeno u poeziji ašika, dok kasnije ima sasvim drugačiji pristup. Ta snažna promjena odnosa uslijedila je zasigurno promjenom duhovnog stanja, odnosno, stadija spoznaje samog Gurbija.

U pjesmi broj 66 Gurbi kaže:

U srcu mog grada, Novog Pazara,
Ima hejbet[19] bulbula usred đulistana!

Kao gondže, dok još usne ne otvorih,
Ja otkrih tajnu trna i komarca.

Mirovah dugo poput ustajale vode,
Zaleđen u snijegu isuviše ljêtā,

Bijah garib čudnovatog hala,
I zdrav poludi ‘sred gomile ludaka.

Vrijeme ide, život stiže svome kraju,
Spahija[20] osta sam u kutku svoga timara.

To je jedna harabatija, muhtač[21] lijepog govora,
Al’ u njemu je Neimar koji ga gradi i popravlja.

Prisustvom simbola trna i komrca, te leda i snijega, pjesnik ukazuje na niz (isuviše ljêtā) neugodnosti koje su dovele da postane spahija (koji) osta sam u kutku svoga timara. Taj timar, u konkretnom slučaju Novi Pazar, simbolika je općenito okruženja, odnosno Ovog svijeta u kome se tragalac za duhovnom spoznajom i ne može osjećati ugodno. Na isti onaj način kako naj s početka Mesnevije Mevlane Dželaluddina Rumija ječi za svojom stvarnom domovinom, tako je i Gurbijeva harabatija od timara potrebita ljijepog govora. Pjesnik sliku završava nadom koja prositiče iz činjenice da grad ima svoga Neimara koji ga gradi i popravlja, a što u konačnici govori o prisustvu samog Gospodara, odnosno Njegovih ozuhurenja u srcima potpunih vjernika, koji svojim postojanjem, a zatim i djelom popravljaju stanja neke sredine.

Otuđenost od okoline pojavljuje se u poeziji najznačajnijih pjesnika sufizma, ali zasigurno ponajbolje o ovme fenomenu govore početni stihovi Mevlanine Mesnevije:

Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje,
Na rastanke on se žali, tuguje.

„Iz Najistana otkad me ustrgoše,
Zbog mog plača, muško, žensko, uzdiše.

Tražim srce, rastancima ranjeno;
Svoju čežnju da mu kažem opširno.

Od svog korijena daleko ko padne,
Traži časak, da se vrati, sastane.

Ja u svakom društvu jadim, tugujem,
I postadoh sudrug dobrom i lošem.

Svak po sebi misli, da je on drug moj,
A ne traži da zna tajne i bol moj.

Moja tajna i plač nisu daleko,
Al’ tog svjetla nema uho ni oko.

Duša nije skrivena pred tijelom,
Ali duša, ne da se vidjet’ nikom!“

Glas naja je vatra, to vjetar nije;
Te vatre ko nema, nek’ ga nije!

Vatra ljubavi je u naj upala,
A u piću ta je vatra provrela.

Naj je sudrug svakom, ko je bez druga,
Tonovima zastore nam on trga.

K'o naj, otrov i lijek, ko vidje?
Razgovor i čežnju, k'o naj, ko vidje?

Naj o putu, punom krvi, govori,
O ljubavi Medžnunovoj on zbori.

Ova pamet tuđinac za ljubav je!
Mušterija jezika nam, uho je!

Zbog briga nam dani zalud prođoše,
Saputnik sa vatrom oni postaše.

Što prolaze dani, nije žaliti!
Ti ostani, Bože, Jedini, Čisti!

Osim ribe, svak se zasiti vode.
Bez hrane, svak sporo svoj dan provede.

Ko je sirov, ne zna šta je pečeni.
Pa, Ves-selam – ovaj govor prekini![22]

Dok je Gurbi tek prepoznao otuđenost od okruženja, Mevlanin naj jeca arifskom tugom iščekujući konačni susret s Voljenim. S druge strane, kada veliki arif i pjesnik Hafiz Širazi govori o svom položaju unutar Ovoga svijeta, često se poredi sa srnom:

Gdje si ti o srno divlja,
Već dugo se znamo ti i ja.

Oboje smo sami, izgubljeni, bez ikoga,
Zvijeri i zamke i sprijeda i straga.

Dođi da stanje jedno drugom upoznamo,
Međusobne da želje upoznamo ako možemo.

Koliko vidim, ova divna dolina
Travnjaka zelena i veselja nema.

Recite prijatelji šta će biti,
Čovjek bez ikoga, prijatelj je stranaca.[23]

Kako se da primijetiti, Gurbijev način sagledavanja otuđenosti znatno je bliži Hafizoj nego Mevlaninoj metodologiji, jer obojica podražavaju stanje emotivnog doživljaja, dok Mevlana podrobno razlaže ovo pitanje na osnovne analitičke kategorije Puta.

Nešto kasnije, u drugom dijelu Divana, Gurbi Novom Pazaru pristupa na sasvim drugačiji način. Sada već znatno zreliji putnik izgovara taj lijepi govor kojega je muhtač ta jedna harabatija, čime pjesnik postaje dijelom neimarstva, jer gradi i popravlja.[24]

Pjesma se nalazi pod rednim brojem 135 i predstavlja svojevrsno moljenje:

Zadovoljstvo i milost Svemilosnog s džihadom[25] dolaze,
Nek me Allah počasti da ga zavolim, i obavljam s uživanjem,
Zna Bog, za sljedbenike islama, koje su želje najhairnije,
Pa nema potrebe svaku od njih navest’ poimenice,
Ja izgovaram ove riječi, uvijek na Boga oslanjajuć’ se,
Nek je Novi Pazar, od svih nedaća, siguran za Božije robove.

Nek nam Allah daruje plemenitost, lutf[26]i ihsan[27],
Selamet i zdravlje nek da svoj braći i prijateljima,
Nek pomoć i uputu pruži ahbabima i jaranima,
U svom zavičaju molim za sve, bio čovjek il’ životinja,
Da im Allah spusti svoj rahmet i bude utočište,
Nek je Novi Pazar, od svih nedaća, siguran za Božije robove.

Moju molbu primit će zarad haka[28] voljenog Mustafe,
Zarad haka selefija[29]i svih vjerovjesnika koji dođoše,
Zarad haka Alije Murtezaa, izvora darežljivosti i spoznaje,
Zarad haka Hasana i Husejina, pa i svakog evlije,
Bez sumnje ovo ponavljam, u Boga uzdajuć’ se,
Nek je Novi Pazar, od svih nedaća, siguran za Božije robove.

Ja Rabbi, iskreno želim da nam Tvoja naklonost drug postane,
Da naša srca budu puna imana i Tvoje potvrde,
U vidljivom svijetu pojasni nam smisao Tvoje sprovedbe,
Ako sam Ti predan, pokaži svijetu da su riječi moje od Tebe,
Svakog trena ja se molim, oslanjajuć’ se samo na Tebe,
Nek je Novi Pazar, od svih nedaća, siguran za Božije robove.

Ko se hoće ukrasiti naukom, a i dobrim djelima,
Daj mu da čini dobra jezikom, rukama i nogama,
Nek nam nasib bude, Ilahi, da cijeli ovaj život naš
Provedemo u nauci, i razumijemo šta je vrlina istinska,
Stoga kažem, svakog trena na Boga oslanjajuć’ se,
Nek je Novi Pazar, od svih nedaća, siguran za Božije robove.

Na naš zavičaj i narod nek šejtan ne napadne,
Priliku da na nas udari, neka dušman ne nađe,
Nek do proživljenja, sred mejdana, sijevaju naše sablje i strijelice,
Gurbi kaže, moleći se Tebi Premilostivi, Čije su nagrade goleme,
I dan i noć govorim pred vratima Tvojim, oslanjajuć’ se na Tebe,
Nek je Novi Pazar, od svih nedaća, siguran za Božije robove.

Pjesma je sastavljena iz šest strofa od po šest stihova. Već prvim stihovima pjesnik ističe da je Božije zadovoljstvo prisutno tek prisutnošću džihada, koji se posmatra na razini vanjskog kao borba za prava muslimana i na razini unutarnjega kao borba protiv neislamiziranoga nefsa (divljih i poludivljih strasti). Gurbi najprije moli da zavoli sam džihad i da ga obavlja sa uživanjem, jer samo takav, i vanjski i unutarnji, odnosno i mali i veliki, ima punu učinkovitost na duhovnom putu. U drugoj strofi moli za plemenitost, prefinjenost i potpunost, spas i zdravlje, pomoć i uputu za sve stanovnike svoga kraja. U trećoj strofi, kako i priliči, Gurbi se poziva na hakkove radi kojih će mu Gospodar zasigurno ukabuliti dovu. Na prvom mjestu hakk Pejgambera, njegovih prvih sljedbenika i ostalih poslanika, hazreti Alija i njegovih sinova Hasana i Husejina, kao i svih evlija. Tek četvrtom strofom započinje konkretizacija traženja. U toj strofi Gurbi traži najprije Božiju naklonost, zatim srca puna imana i sigurnosti u Božija djelovanja, te, što je posebno zanimljivo, Ako sam Ti predan, pokaži svijetu da su riječi moje od Tebe. Posljednjim dijelom pjesnik moli za džemat koji će ga prihvatiti kao čovjeka od znanja, iz čega možemo pretpostaviti da nije imao veliki broj sljedbenika. Peta je strofa potpuno posvećena nauci i dobrim djelima, što Gurbi s razlogom stavlja jedno pored drugog, jer samo zajedno čine korisnu cjelinu. I konačno, posljednja strofa funkcionira kao svojevrsna katarza, jer Gurbi zatvara krug svog moljenja. U tri stiha pjesnik moli da Uzvišeni Allah sačuva ovaj kraj najprije od šejtana, zatim od dušmana i, u trećem stihu kao težištu cijele pjesme, moli da naše sablje i strijelice sijevaju sve do proživljenja, sred mejdana, kao mjesta stalnog vanjskog i unutarnjeg ratovanja. Budući da se ovaj dio dove odnosi na vrijeme do proživljenja, sasvim smo sigurni da pod pojmovima“naše“ sablje i strijelice pjesnik misli na oružje evlija koji su preselili na Onaj svijet i da dok čekaju Dan proživljenja čuvaju Grad.

Od tema izvan čisto sufijskog karaktera u Divanu nailazimo još i na jedan gazel posvećen kahvi.

O sufijo, međ svim pićima, jedinstvena je kahva,
Taj divni miris koji srce mami, dušu napaja kahva.

Za ulul-elbab[30] i ljude basireta, njena je iskrenost dovoljna,
Svojim nadahnućem prsa čudesno otvara kahva.

Onaj koji ne iskusi to divno svojstvo kahve,
Sna se neće kutarisati, oči drži otvorenim kahva.

Saraju moga tijela bez prestanka daruje ruže,
Reci mi ti, koji krivo gledaš, zašto ti smeta kahva?

Gurbi je ne treba isuviše hvaliti pred ljudima aška,
Uvojkom boje ljubavi, danas je pohvaljena kahva.

Pjesmom bez ikakvih prenesenih značenja, Gurbi predočava svoju oduševljenost kahvom kao pićem koje svojim osnovnim svojstvima pomaže tragaocu na putu spoznaje. Pored njezinih vrlina da mirisom srce mami i dušu napaja, nadahnućem otvara prsa i oči drži otvorenim, Gurbi na samom kraju gazela zaključuje da je kahva danas pohvaljena uvojkom boje ljubavi. Budući da je uvojak simbol spoznaje, pjesnik nas upućuje na vijest o pohvaljenosti kahve koju je danas dosegnuo iz Svijeta spoznajā, čime potkrepljuje svoju nabujalu radost koja prožima cijeli gazel.

Unutar Gurbijeve poezije religijskog usmjerenja primjećujemo čitav niz raznolikih simbola i motiva koji nam ukazuju na brojne stadije duhovnog razvoja, kako samog pjesnika tako i pretpostavljenog čitaoca kome je pjesma namijenjena. U osnovi, sve simbole i motive prisutne u religijskoj poeziji muslimana možemo klasificirati prema stepenima vjeronaučnih znanja, od kojih su četiri univerzlana: šerijat, tarikat, marifet i hakikat i pet ličnih: vahdetul-subutski, vahdetuš-šuhudski, vahdetul-ajnski, vahdetuz-zatski i konačno vahdetul-vudžudski. Prisustvo prva četiri je jasno prepoznatljiva, dok se među pet dodatnih pjesnici posebno odlučuju za posljednji bez posebnog usredsređenja u prethodna četiri oblika vahdeta.

Poetiku šerijata i njegove temeljne odlike prepoznajemo u poslanstvu Nuha a.s., tarikata u poslanstvu Ibrahima a.s., marifeta Musa a.s. i hakikata Isa a.s, da bi poslanik Muhammed a.s. objedinio ove četiri i dodao još pet oblika vahdeta. Na temelju ova četiri stepena, pri čemu se marifet tumači kao apsolutni šerijat, a hakikat kao apsolutni tarikat, otkrivamo i četiri poetike tesavvufske poezije.

Slijedom ove podjele nailazimo na pjesme kojima se želi poučiti temeljnim načelima vjere – šerijatskim propisima. U takvoj se poetici ne zalazi u pitanje vjerovanja i doživljaja vjere, već se samo preporučuje izvršavanje naređenog, te su ovakve pjesme znatno prisutnije u alhamijado nego u divanskoj književnosti. Ovakva poetika motiva, iznimno rijetko cijelih pjesničkih uobličenja, počiva na Nuhovom načinu pozivanja u vjeru – logikom i prijetnjom strašnim kaznama. A kada se na to njegov narod nije odazvao, Nuh reče:

Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika, jer, ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će grješnika i nevjernika rađati!
(Nuh:26-27)

Komentirajući ovaj oblik pozivanja Ibn Arebi u svom Fususu kaže: „Naravno da su se Nuhu (alejhiselam) odazvali isto onako kako ih je Nuh (alejhiselam) pozivao.”

Nuhovo nas poslanstvo poučava da je ovaj oblik pozivanja apsolutno nesvrsishodan, te ga kao sasvim samostalnu poetiku u poeziji Bošnjaka bilo kog perioda ne možemo prepoznati. Javljanje motiva ovog poetičkog obrasca uvijek je natopljeno svrhovitim razlozima robovske pokornosti Gospodaru svjetova.

Tako pjesma Abdija počinje stihovima:

Hajd’ Abdija ti na vaz,
Klanjaj pet vakat namaz,
Terć ne čini Božji farz
A za Boga, Abdija.

Ali već sljedećom strofom pjesnik izlazi iz okvira poetike Nuhovog pozivanja:

Aškom srce napuni,
Allah, Allah sve zbori,
Svoga Boga spominji,
„Ah“ sve čini, Abdija.

Drugi poetski obrazac motiva u tesavvufskoj poeziji prepoznajemo u načelima poslaničke misije Ibrahima, a.s.

A kad Ibrahim reče svome ocu Azeru: “Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.”
I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao.
I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze!”
A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, on reče: “Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, biću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.”
A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!” – A pošto zađe, on reče: “Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete!
Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!”
(VI:74-79)

Nakon što uđe u konflikt s najbližima, poslaniku Ibrahimu se da čvrsto vjerovanje kako bi se bez posljedica mogao približiti svom narodu. Datom mudrošću Ibrahim se svom narodu približava njihovim zabludama, te „prihvatanjem” zvijezde, zatim Mjeseca te konačno Sunca za svog gospodara i „razočaranjem” njihovom nesavršenšću, zapravo ironizira vjerovanje sunarodnjaka i spušta ga na razinu banalnog, jer nakon Sunčevog zalaska on ne spominje svoje, nego njihovo zastranjenje: „ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete”. Pored mudrog razgovora, ovoj poetici pripada i traženje viđenja proživljenja mrtvih radi smirivanja srca (II:260), rušenje kipova (XXI:51-73), veliko iskušenje sinom (XXXVII:100-113), gradnja Kjabe (II:125-127) itd.

Pored zadataka koji obilježavaju poetiku ovog poslanstva, prepoznajemo i osobine kojima je Ibrahim u Kur'anu opisan:

Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv. (IX:114)
Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim. (XVI:120)

Pritom, jedna posebno zanimljiva odlika javlja se u situaciji:

I Ibrahimu smo izaslanike Naše poslali da mu donesu radosnu vijest. “Mir!” – rekoše; –“Mir!” – odgovori on, i ubrzo im donese pečeno tele.
A kad vidje da ga se ruke njihove ne dotiču, on osjeti da nisu gosti i obuze ga neka zebnja od njih. “Ti se ne boj!” – rekoše oni –“mi smo Lutovu narodu poslani.”
A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu.
“Jadna ja!” – reče – “zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!”
“Zar se čudiš Allahovoj moći?” – rekoše oni –“Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, obitelji vjerovjesničkoj. On je dostojan hvale i On je plemenit!”
I pošto Ibrahima prođe strah i dođe mu radosna vijest, on se poče raspravljati sa Našim izaslanicima o narodu Lutovu;
Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan.
“O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja, sigurno!”
(XI:69:75)

Ibrahimovo poslanstvo ocrtava briga za čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, što nam posebno potvrđuju brojni hadisi o životu ovoga poslanika. Tek se sa ovim stepenom vjeronaučnog znanja javlja ljubav, briga, sažaljenje, obazrivost, jednom riječju emocija i prema Stvoritelju i prema stvorenome. Stoga se Ibrahim i smatra imamom putovanja i putnika, jer:

Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete namaz obavljati!
(II:125)

Slijedom rečenog, motivika tesavvufske poezije koja pripada poetici tarikata (puta, putnika i putovanja), odlikuje se ljubavlju i prema Stvoritelju i prema stvorenome, blagim i mirnim podnošenjem malih i velikih iskušenja, najprisutniji je poetički model književnosti kojom se izražava religioznost, bilo radi eksplicitnog poučavanja čitaoca ili oprimjerenja vlastitih oduševljenja spoznajnim postupcima i spoznajom samom. Ovo je zapravo poetički oblik druge ranije navedene strofe Abdije, kao i cijelog niza pjesničkih uobličenja kojima se preporučuje Ljubav i spominjanje nekog od Božijih imena, kao što to nailazimo u pjesmi Rabba traži i plači šejha Abdulvehaba Ilhamije:

Rabba traži i plači,
Zikrullah ti sve uči,
Dohodićeš sve jači,
La ilahe illallah.

Ti nikoga ne muči,
Svoga nefsa poturči,
Uzmi Kur'an te uči,
La ilahe illallah. (…)

Isto tako u divanskoj poeziji pjesma Zijaije Mostarca majstorski opisuje upravo ovaj oblik ljubavi:

Zaljubljen sam, eto, u Tebe
Što bude neka bude!
Onaj koji Te voli treba da navikne
Na tugu i boli!

Motivi koji pripadaju poetici marifeta odlikuju se najprije propitivanjima saznanja iz analitičke perspektive. Sve se analizira i iz svega se izvlače potkrepe vjerovanju. Temeljne simbole prepoznajemo, naravno, u poslanstvu Musaa, alejhiselam.

Uvuci ruku svoju u njedra svoja, pojaviće se bijela, ali neće biti bolesna – biće to jedno od devet čuda faraonu i narodu njegovu; oni su, doista, narod nevjernički.
(XXVII:12)

Dakle, uz niz zanimljivih životnih okolnosti koje veoma dobro oslikavaju ovaj poetički obrazac, čuda koja bivaju data Musau prvi su takav primjer među propitivanim poetikama. Tek se Musau čudo dalo kako bi uvjerio druge, Ibrahimu je bilo pokazano kako bi on sam bio uvjeren – „da mi se srce smiri”. Stoga, dio motiva ove grupe dotiče se poslaničkih mudžiza ili evlijanskih kerameta kojima su drugi bili uvjeravani u ispravnost pozivača.

U ovoj se poetičkoj grupi posebna pažnja posvećuje odnosu učitelj – učenik, jer Musau je među poslanicima prvome dat poučavalac, i iz ovoga se primjera često uzima pouka prilikom definiranja ovoga nadasve zanimljivog odnosa dvojice ljudi:

i nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili.

“Mogu li da te pratim” – upita ga Musa – “ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?”
“Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati” – reče onaj –
“a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?”
“Vidjećeš da ću strpljiv biti, ako Bog da” – reče Musa – “i da ti se neću ni u čemu protiviti.”
“Ako ćeš me već pratiti” – reče onaj – “onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!”
I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. “Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!”
“Ne rekoh li ja” – reče onaj – “da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?”
“Ne karaj me što sam zaboravio” – reče – “i ne čini mi poteškoće u ovome poslu mome!”
I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: “Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!”
“Ne rekoh li ja tebi” – reče onaj – da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?”
“Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam” – reče – “onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!”
I njih dvojica krenuše; i kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi.
“Mogao si” – reče Musa – “uzeti za to nagradu.”
“Sada se rastajemo ja i ti!” – reče onaj – “pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti.”
“Što se one lađe tiče – ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao;
što se onoga dječaka tiče – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti,
a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg;
a što se onoga zida tiče – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar covjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto, to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!”
(XVIII:65-82)

Dakle, motivika ove poetike tesavvufske poezije vezana je Musaov način pozivanja u vjeru, odnosno onako kako je on poučavan od strane Hidra, a.s., i kako je on kasnije poučavao druge, čime se zapravo prikazuje ciklus izrastanja učenika u učitelja. Ovom poetičkom obrascu odgovarala bi pjesma Šejhom Iršad tko ne nađe Abdulvehaba Ilhamije:

Šejhom iršad tko ne nađe
I zićira, la ilahe illallah,
Šejtan njemu sve dojde,
La ilahe illallah!

Pejgamber nama sve kaže:
Tko avako ne traži,
Šejtan mu sve prikaže;
La ilahe illallah!

Men lem jekun šejhuhu
Feš-šejtanu rabbuhu,
Ovo reče abduhu,
La ilahe illallah! (…)

Ovoj grupi također pripadaju i sve one pjesme koje analitički pristupaju vjeronaučnom znanju, te preporučuju što šire zahvataje prilikom činjenja i ibadeta i dobrih djela, jer se samo na taj način može stići do cilja samospoznaje. Ovakva tesavvufska poezija ima za cilj predočavanje puta kao sistema koji ni u kom slučaju nije jednostran i vezan za samo jedan oblik ibadeta ili dobrih djela, već da se zapravo sastoji iz niza elemenata koji samo uvezani čine cjelinu, što je na koncu jedna od odlika poslaničke misije Muhammeda, a.s.

Poetiku hakikata upoznajemo preko Isaa, a.s., te saznajemo da se ovo poetičko načelo zasniva na sagledavanju Stvarnosti. Samo je jedan Apsolutni gospodar i samo On sasvim i potpuno opstoji, a sve ostalo postoji tek relativno i samo Njegovom voljom i milošću. On ako želi pokazati začudno začeće – pokazat će ga, ako želi nekoga uzdignuti i kasnije ga ponovo vratiti – i to Mu je lahko učiniti. Stoga se poezija ovoga poetičkog obrasca i temelji na motivima koji izražavju Njegovu jednoću i Njegovo apsolutno prisustvo, te odnos Gospodar – rob. Slijedom toga u ovoj grupi prepoznajemo pjesme koje govore o Stvarnosti nekada načelno, a nekada s usredsređenjem na neki od oblika vahdeta od kojih je u poeziji ipak najzastupljeniji onaj posljednji i najviši – vahdetul-vudžud. Nizom pjesničkih uobličenja bošnjački su se pjesnici na orijentalnim jezicima te na bosanskom jeziku okušavali u oslikavanju postupka povratka Izvoru.

Ovaj poetički obrazac u sasvim čistom obliku prepoznajemo u pjesmi Ja sam oblikom kaplja šejha Abdurrahmana Sirrija:

Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more!
U meni je cijeli svijet, ja sam svijet i njegova sadržina.
Utonuo sam u svjetlost pojave Božanstva,
Sunce je samo moja čestica, ja sam Zehrin Enver,
Stvor moga tijela opstoji s ljubavlju,
U meni se odrazuje sve, ja sam općenitost i pojedinost!
U meni je suština svih 18.000 svjetova
Ja sam mikrokozmos iz kog je potekao makrokozmos.
Ja sam čuvar poprišta ljubavi i danas sam drugi Ešref!
Ja sam odraz Alijine tajne, od svega sam viši ja!

Iz navedene podjele poetičkih obrazaca tesavvufske poezije tek donekle možemo sklopiti njezin složeni poetički sistem, jer, kao što smo pokušali i pokazati, ne radi se o jednom niti o više razičitih poetičkih obilka, nego o jednom koji se razlikuje od drugih nereligijskih koncepata, ali sastavljenom iz niza manjih poetičkih cjelina – mikrokosmosa. Slijedom toga, ovi su primjeri tek iznimke prepoznate kao odgovarajući primjeri poetike preko kojih upoznajemo motive koji pripadaju njezinom poetičkom obrascu.

Tako naprimjer, najučestalije motive ove poezije možemo razvrstati:

• krčma, vino, krčmar/krčmarica; ljepotica, njezino lice i solufi – poetika tarikata
• leptir i svijeća – poetika marifeta
• kap i more – poetika hakikata

Ukoliko sada na ovaj način pokušamo iščitati Divan Ahmeda Gurbi-babe, primijetit ćemo cijeli niz pjesama koje pripadaju svim trima stepenima vjeronaučnog saznanja koji dolaze nakon šerijata. Pritom, i sama je poetika šerijatskog učenja naravno zastupljena, ali ne možemo prepoznati pjesmu koja je posvećena samo tim temama, iz jednostavnog razloga što šerijat prožima sve a da pritom ostaje sasvim skriven, kao što osnova ćilima drži i okuplja sve boje na jednom mjestu, a da pritom sama ostaje neprimjetnom. U postupku spoznaje ta bi osnova bila hakikat, dok u postupku prezentacije spoznaje ona je šerijat.

Tek povremeno nailazimo na pjesme u kojima prepoznajemo i elemente šerjatskog i elemente tarikatskog znanja:

1. Ne budi, o srce, pokoreno hevama,[31] Nemoj se izgubiti u ispraznim slastima.
2. Danju-noću trudi se na Putu Istine,
   Ne miči ti s kapija Njegova rizaluka.[32]
3. Uvijek prati, slijedi stazu erenlera,[33] Ne priklanjaj se ti džematu fasika.[34]
4. Međ ljudima budi od najljepšeg edeba,[35] Ne sramoti se k'o onaj koji bît svoju ne zna.
5. Za emr Allahov spreman u svakom dahu budi,
   Ne bacaj se u propast ostavljajuć sunneta.
6. Ne odbacuj ove blagodati kao gafili,[36] Nemoj ni jesti ni piti sa njima.
7. Hodi vamo, riječi moje zapamti,
   Prođi se ti škrtica i zavidnika.
8. Budi na svijetu onaj koji uvijek napreduje,
   Ne budi gubitnik i zatočenik vremena.
9. O Gurbi, ako si ti međ’ svijetom gazija,
   Nemoj da te osramote pohlepa i požuda.

Prvi bejt u potpunosti odgovara tarikatskom znanju, jer šerijat ne operira pitanjem želja niti njihovom islamizacijom. Tri naredna bejta posvećena su čisto šerijatskim principima i u njima prepoznajemo tri jasna naređenja: trudi se, slijedi i budi, što bi pojedinačno ulazilo u domen šerijaskog, a kao cjelina pripada tarikatskom učenju.

Zasigurno ponajveći broj pjesama pripada poetici tarikata ili, kako se to ustalilo imenovati, pripada „tekijskoj poeziji“. Takve su pjesme usmjerene ka nekom od emotivnih stanja, naravno ponajprije o ljubavi, zatim čežnji, ushićenosti, potom o tuzi, žali, te i razočarenju. Budući da sam stepen tarikatskog vjeronaučnog saznanja ponajprije operira definiranjem i evidentiranjem raznolikih emotivnih stanja, poezija ovog tipa natopljena je upravo ovakvim emocijama. One su usmjerene prema četiri stepenice približavanja: Šejh, Pir, Poslanik, Gospodar. Među ovakvim pjesmama posebno možemo izdvojiti jednu s početka divana:

1. Pir Nakšibend je velikan svih počasti,
   – Drž’ se mojih riječi – reče – i nećeš propasti.
   Na oba svijeta nemoj brinut ni o čemu, –
   Pira svog ti pripazi, od nazara [37]njegovog ne idi.
2. Lijepo nam reče taj junak mnogo cijenjeni –
   – Salik[38] koji djela u skladu s riječima mojim,
   Na kraju će sigurno Hakka dosegniti. –
   Pira svog ti pripazi, od nazara njegovog ne idi.
3. Dođi, upoznaj ga pobliže, i šta ti to poručuje,
   Budi čist od svega i shvati svoje granice,
   Zakorači unaprijed, dođi i razmotri sve.
   Pira svog ti pripazi, od nazara njegovog ne idi.
4. Gurbi sam, ama Derviš Ahmed sam,
   U svom redu ašicima ja sam oslonac,
   Uz spoznaju, ovo svojstvo uvijek imah ja.
   Pira svog ti pripazi, od nazara njegovog ne idi.

Pjesnik, vjerovatno kao mladi šejh, preporučuje svojim učenicima ili kako ih sam zove u svom redu ašicima, da posebnu pažnju obrate na svoj odnos prema piru Nakšbendu kao predvodniku svih derviša nakšibendijskoga reda.

U prva dva katrena ovog murabbaa Gurbi govori o samom Piru i njegovim vrlinama kao predvodnika tarikata, u trećem daje izravnu poruku učeniku-čitaocu da Pira treba upoznati pobliže, a u posljednjem označava svoje mjesto unutar silsile potencijalnog recipijenta – ašicima oslonac – odnosno njihova veza prema Piru, što je u potpunosti u skladu s poetikom tarikata.

Marifet je stepen poznavanja Znanja ili posjedovanje Mudrosti, odnosno analiziranje jasnog i razumijevanje skrivenog znanja. Jedna od Gurbijevih pjesama o ovakvom znanju je:

1. Šta god želiš, o srce, to je u tebi,
   Javno i skriveno, znaj, sve je u tebi.
2. Zašto se nadaš dobru od drugih,
   Kad je rješenje svih nevolja u tebi?
3. Ako tražiš osvjedočenje, san ti je dovoljan,
   Razriješi taj išaret, spoznaj ga, on je u tebi.
4. Hoću da nađem Hakka lično, ako kažeš ti,
   Onda ukloni hrđu sa svog srca, ona je u tebi.
5. Gurbi, zašto poput skitnice lutaš unaokolo,
   Ono što tražiš nije daleko, to je u tebi.

Tragom brojnih sličnih stavova da se svi odgovori kojima je tragalac na duhovnom putu potrebit nalaze u njemu samom, naš pjesnik uobličuje ovaj kratki gazel. Kao središnje i strukturno i poetičko mjesto prepoznajemo treći distih u kome pjesnik poučava da je dovoljno osvjedočenje putnikov san. Naravno, takva je pouka primarni izvor našla u čuvenom hadisu o snu kao četrdesetšestom dijelu poslanstva, što jedan duhovni tragalac nikako ne smije zanemariti. Ključni pojam unutar ovoga bejta jeste osvjedočenje. On čini najozbiljniji stepen razvoja putnika. Nalazi se nakon svjedočenja i može biti sastavljen iz različitih oblika doživljajnosti – i na snu i na javi – putem čula sluha ili vida, ili putem pojave određene emocije. Upravo stoga osvjedočenje se kreće od stadija vjerovati kao da vidi pa do vjerovati jer vidi.

Naredni je gazel istog poetskog usmjerenja:

1. U stvorenom pronaći Istinu, to je spoznaja,
   Prefinjen je onaj koji to nikom ne otkriva.
2. Pravo znanje je nefsa svoga spoznati,
   Gazija je onaj koji dušu svoju pokori.
3. Bog stvorenja opisa najljepšim riječima,
   To nam spusti na srce putem ilhama.[39]
4. Allah svima dade ključeve riznice srca,
   Od jednog načini džometa,[40] a od drugog titiza.[41]
5. Na pravdi Hakka, ako sad želiš govoriti o meni,
   Reci: Otkud ti takav čudesan dar, Gurbi, i tolike tajne u tebi!?

Gazel započinje bejtom u kome pjesnik poučava derviše da sve stvoreno jeste ajet (znak) koji dobrom čitaocu služi na njegovom putu kako bi što uspješnije pronašao Hakka (Istinu), a zatim, kada Je pronađe, mora o tome tajiti kako bi sačuvao prefinjenost odnosa s Njom. Središnji dio gazela posvećen je otkrivanju činjenice da Bog stvorenja „opisa najljepšim riječima“, u čemu pokazuje dokaz za svoju prethodnu tvrdnju, što sve zajedno potkrepljuje izvorom ovakve misli – Ilham. U ovaj izvor učenici nemaju nikakve sumnje.

Pjesma koja u potpunosti iznosti poetiku hakikata također je oblikovana u formi gazela:

1. Kjamil[42] smatra sebe gorim od drugih,
   On ne gleda oblike stvari već njihovu bît.
2. On je sebi okrenut, šuti više od ostalih,
   Druge smatra od sebe pametnijim i učevnijim.
3. Dane, noći on u zikrullahu provodi,
   Prazne priče odmah prepozna i ostavi.
4. Allah Adema ilmom učini vrednijim od meleka,
   Istinski čovjek će bît svih stvari razumijeti.
5. A Gurbi kaže: takav insan brodi svijetom duhovnim
   Kao kap koja nastoji okean postati.

Prva tri bejta opisuju osobine i stanja kjamila, savršenog čovjeka, u četvrtom se povlači paralela između njega i Adema, kao prvog cjelovitog insana – prvog kjamila, da bi u petom bejtu čitaocu bio ponuđen poentirani zaključak o srodnosti i bliskosti sićušne kapi i moćnog okeana.

Kako vidimo, u poetici hakikata ne prepoznajemo ljubav ašika kao u tarikatu, niti analizu znanja kao u marifetu, već su svi značenjski slojevi usmjereni ka prepoznavanju kvalitativnih sličnosti između ljudskog i božanskog. Primarne poveznice ovog odnosa utemeljene su na osobinama koje su Njegovom milošću udahnute u Bit čovjeka. Stoga, ovaj poetski obrazac prikazuje stanje čovjeka u konačnici njegova Puta, kada je on već sasvim postao očišćen od svih nebožanskih, necjelovitih, neprimjerenih osobina i time stekao poziciju cjelovitog insana ili insanu-l-kjamila.

Stoga, ukupno poetsko djelo Ahmeda Gurbi-babe zasigurno predstavlja sasvim cjelovitu i mozaičnu sliku Puta, najprije jednog duhovnog putnika, a zatim i osvijetljenu Stazu za sve one buduće mlade duhovne putnike koji budu u sebi prepoznali želju da idu njom. Brojne su pjesme ovoga Divana koje ne bismo mogli svrstati u samo jednu vjeronaučnu kategoriju, što je sasvim i razumljivo, jer je čovjeku putniku nemoguće u samo jednom kratkom trenutku ostati u tek jednoj dimenziji vjerovanja. Tako i Gurbi, budući da slijedi svoju osobenost djeteta vremena, neprestano posmatra nova stvaranja i božanska obznanjivanja unutar svog potpung Bića, čega je rezultat i ovaj Divan.

Izvor: www.behar.hr

(Tekst dr. Seada Šemsovića, pod izvornim naslovom „Uvod u Divan Ahmeda Gurbi-babe“, časopis Behar prenosi iz izdavačkog bisera kojega će uskoro objaviti Centar “Ašik Junus” – Novi Pazar i Fondacija “Baština duhovnosti” – Mostar. Divan, djelo sufije i učenjaka Ahmeda Gurbije iz Novog Pazara gdje mu se nalazi i turbe, po prvi put se predstavlja javnosti na našem govornom području. Djelo je preveo Sead Ibrić.)