Danas se zna da djeca doživljavaju gubitak na način različit od onog na koji to doživljavaju odrasli. Naime djeca su ovisnija o svojoj neposrednoj okolini, pogotovo o odraslima koji o njima brinu zbog čega je za njih gubitak vrlo često povezan s intenzivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti.
Osim toga, mlađa djeca nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete koji bi im pomogli razumjeti to što se dogodilo. Zbog toga su odrasle osobe izrazito važne djetetu koje tuguje, kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti te kako bi na neki način objasnile ono što se događa u okolini oko tugujućeg djeteta na način koji je djetetu razumljiv.
Najčešće predrasude koje odrasli imaju vezano uz gubitak u dječijoj dobi:
- Dijete nije svjesno gubitka/onoga što se događa.
Vrlo često, pogotovo ako dijete ne pokazuje za nas očekivane reakcije, odrasli smatraju da nije svjesno gubitka i onoga što se događa oko njega, međutim to nije tačno. Dijete je možda premalo da bi moglo jasno verbalizirati svoje osjećaje ili se možda nalazi u okolini u kojoj se ne osjeća sigurnim pokazati kako mu je. Međutim, dijete je uvijek svjesno da se nešto događa. Svjesno je toga da nekoga više nema, da su ljudi oko njega tužni ili uznemireni.
- Bolje ne pričati o tome, samo će se rastužiti.
Ovo je rečenica koju odrasli izgovaraju kako bi zapravo zaštitili sebe od razgovora s tugujućim djetetom. Dječija tuga je nešto izrazito teško odraslima, dovodi nas u kontakt sa vlastitom tugom i često u nama budi osjećaj bespomoćnosti. Važno je znati da je dijete koje je nekoga izgubilo tužno bez obzira na to razgovaramo li s njime ili ne.
Ukoliko sa djetetom ne razgovaramo o tome, ostavljamo ga samoga s njegovom tugom. Ako razgovaramo s djetetom pružamo mu ruku kroz proces tugovanja, dajemo mu osjećaj sigurnosti i podrške.
- Ako ne govori o tome ili ne plače, mora da ne osjeća gubitak.
Djeca, pogotovo manja, imaju poteškoća s verbaliziranjem osjećaja, međutim to ne znači da ne osjećaju. Osim toga različita djeca mogu različito reagirati u situacijama gubitka i stresa povezanog s njim. Iako najčešće pokazuju tugu, podjednako je moguće da dijete bude ljuto, agresivno ili da naprosto ne želi prihvatiti to što se dogodilo. Moguće je i da djetetu treba više vremena ili ne želi opteretiti odrasle koji tuguju pa se ponaša kao da se ništa nije dogodilo.
- Najbolje je da zaboravi (treba ga zaokupiti drugim stvarima).
Pomislite kako bi vam bilo da netko do vas očekuje da zaboravite neki svoj težak gubitak – zvuči nemoguće, zar ne?
Isto se tako osjeća dijete od kojeg očekujemo da zaboravi gubitak; to je naprosto nemoguće. Dijete se doduše može ponašati kao da je zaboravilo kako bi ispunilo očekivanja odraslih oko sebe, ali to ne znači da je zaboravilo. To samo znači da je samo sa svojom tugom. Djeca, isto kao i odrasli imaju potrebu razgovarati i prisjećati se umrle osobe i važno je da im to omogućimo.
S druge strane, ako dijete ima potrebu nastaviti s nekim svakodnevnim aktivnostima i preokupacijama potrebno je to mu omogućiti i ne zamjerati mu misleći da mu “nije stalo” – dijete naprosto tuguje svojim tempom i to je potrebno poštivati. Uz to, svakodnevne aktivnosti i poznate situacije daju djetetu osjećaj sigurnosti i predvidivosti kad je ona narušena.
- Ne smijem plakati pred djetetom da ga ne podsjetim.
Kao što je ranije navedeno, dijete se sjeća bez obzira na to što odrasli oko njega radili ili kako se ponašali. U redu je plakati pred djetetom; na taj način mu odrasli pokazuju da nije usamljeno u svojoj tuzi i da je u redu pokazivati vlastite osjećaje. To omogućava zajedničko tugovanje.
– Znam koliko ti je teško, u redu je da plačeš.
– I ja sam tužna.
– Dopusti mi da te držim.
– Znam da ti je teško, kao i svima nama. S tobom sam.
Nikako ne govorite:
– Nemoj plakati, nemoj biti tužna. (Na ovaj način djetetu ne priznajemo njegove osjećaje ili mu govorimo da su neprikladni.)
– Nemoj plakati, tata bi htio da si hrabar. (Ne dopuštamo pokazivanje osjećaja i potičemo osjećaj krivnje kod djeteta radi njegovih osjećaja.)
– Već je prošlo nekoliko dana, mislila sam da više nisi tako tužan. (Požurujemo dijete u procesu tugovanja.)
Izvor: pcskolarac-novosti.blogspot.ba