لَكُمْبْأَسْتَجِادْعُونِيرَبُّكُمُوَقَالَ
Ajet: Gospodar vaš je rekao:“Pozovite me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!“ (Sura Gafir, 60. ajet)
.اَلْعِبَادَةِمُخُّاَلدُّعَاءُ: بِلَفْظِتأَنَسٍحَدِيثِمِنْوَلَهُ
Hadis: Dova je srž ibadeta.(Tirmizi)
Dova u pravom smislu znači: molitvu i ponizno upućivanje molbi svome Stvoritelju. To je skrušeno utjecanje u svakoj prilici Allahu, dž.š., i trajno priznavanje svoje slabosti i ovisnosti o Njemu, Izvoru svake moći i snage.
Čovjek koji često Allaha moli, bez sumnje, on Ga i priznaje i vjeruje, i boji Ga se. I zato će takav čovjek biti boljeg i uzornijeg vladanja od onog koji na Boga zaboravlja. Svako se izravno može obratiti svome Stvoritelju, uvjeren da ga On čuje i da će mu dovu primiti.
Dova je sunnet i običaj Božijih poslanika. Kur'an spominje njihove dove u raznim prilikama. U dovi se u njih (pejgambere) treba ugledati, jer su oni kao Božanski liječnici duša, najbolje znali kako i šta čovjek treba moliti, da okrijepi svoju dušu, da dobije tajanstvenu duhovnu snagu s njena pravog izvora. Božiji poslanik Muhammed, s.a.w.s., u tom je za nas najbolji uzor. U njegovim dovama odražava se stvarnost i bit života i one su put ljudskog savršanstva i svakog dobra na oba svijeta. Jer Božiji Poslanik, s.a.w.s., nije ostavio nijednog pohvalna svojstva, a da ga nije od Boga zatražio, niti ružna djela i niske ćudi, a da nije od njih od Allaha, dž.š., tražio zaštitu.
Dova je oslonac kad svi oslonci oslabe, kada se od svega nada izgubi, dova u tim situacijama preporođuje dušu čovjeka i upravlja je pravim putem. Mi smo dužni moliti Allaha, dž.š., ali i djelom trebamo nastojati da se ono što molimo ispuni. Nije dovoljno izgovoriti riječi, a djelom se njima protiviti. U tom pogledu dova je slična tevekkulu. Tevekkul znači na Boga, dž.š., se osloniti, ali da bi bio ispravan, uvjet je da se uloži trud i iskoristi slobodna volja, a onda svoj slučaj predati Allahu, dž.š., i u Njega se pouzdati. Za svaku našu dovu sigurno ćemo imati koristi: ili će nam grijeh biti oprošten, ili će nam dova biti primljena, ili ćemo fajdu od nje vidjeti na Ahiretu, samo ruke u dovi neće ostati prazne.
Od Enesa r.a. se prenosi da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: Božiji rob će biti dobro sve dok ne bude žurio. Pitali su ga: Kako će žuriti? Rekao je: Molio sam Gospodara, pa mi molbu nije uslišao! (Prenosi imam Ahmed)
Neki Arap je rekao: Allahov Poslaniče, je li naš Gospodar blizu, pa da Ga šapatom prizivamo ili je daleko, pa da Ga glasno zovemo? Na to je Vjerovjesnik, s.a.w.s, ušutio, a Allah je potom objavio ajet:
A kada te Moj rob upita za Mene, Ja sam blizu: odazivam se na molbe molitelja kada Me zovu… (Tefsir Ibn-Kesir, str. 122)
Također se bilježi u Tefsiru Ibn-Kesira, vezano za ovaj ajet, da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: O ljudi, suzdržite se! Vi ne zovete nikoga ko je gluh ili odsutan, nego zovete Onoga Koji čuje i vidi. Onaj Koga zovete bliži je svakom od vas od vrata njegove jahalice.
Puno bi nas zadržalo da govorimo o adabima dove i uslovima koje treba ispuniti. Meni se čini da je naš hal, stanje u kojem činimo dovu najbitniji. Učeći Pejgamberove, s.a.w.s., dove čuvenu Handžićevu Zbirku izabranih dova, mi osjećamo jedan poseban Pejgamberov, s.a.w.s, govor. Riječi u dovama koje uči Pejgamber, s.a.w.s, imaju poseban ritam, pune su melodičnosti i kao da se osjeća zanos Pejgamberov u kome ih je izgovarao. Imajući ovo u vidu reći ćemo da je dova tihi razgovor u samoći sa svojim Stvoriteljem. Zato ćemo ovdje navesti nekoliko primjera o tome kako se dova čini i kako je primljena.
Navešćemo tri primjera: dova Pejgamberovog ashaba, dova jednog alima i dova jednog bosanskog hadžije.
1. U Ebu-Davudovu Sunenu stoji sljedeći hadis: Ebu Seid el-Hudri (jedan od ashaba) kaže da je Alejhiselam jednog dana ušao u džamiju, kad u džamiji sjedi jedan čovjek od Ensarija, zvani Ebu Umame. “Odakle da te vidim u džamiji, kad nije vrijeme namaza“, reče mu Pejgamber, s.a.w.s. “Brige me okupile i dugovi“, odgovori mu Ebu Umame. “Hoćeš li, da te naučim nekoliko riječi, kad ih izgovoriš, Allah će te spasiti brige i otplatiti tvoje dugove?“ – upita ga Alejhiselam. “Hoću, Božiji Poslaniče“, reče Ebu Umaame. “Kada osvaneš i kada omrkneš, reci: Bože, utječem Ti se od brige i tuge, utječem Ti se od nemoći i lijenosti, utječem Ti se od škrtosti i straha, utječem Ti se od toga da me savlada dug i nadvladaju ljudi“!, reče mu Alejhiselam. Kaže Ebu Umame: “Ja sam to govorio i Bog me je spasio brige i otplatio mi dug.“
2. Čuveni naš alim hadži Mehmed ef. Handžić, svoje posljednje djelo Zbirku izabranih dova iz Kur'ana i Hadisa, napisao je 1944. kada je izašlo i njeno prvo izdanje. Slušala sam od jednog starog alima da je 48. dova u toj zbirci bila ujedno i lična dova hadži Mehmedova na njegov hal. Osjećao je kakvo vrijeme dolazi, vrijeme bezbožnika, bestidnih ateista, kako ih je on nazvao u predgovoru te zbirke zbog kojih ista, 60 godina-sve do 2004., nije mogla biti oštampana, a da ove Handžićeve riječi u uvodu nisu bile izbačene. Riječi iz te 48. Pejgamberove dove o kojoj ovdje govorim glase: A kada htjedneš, da svijet u kušnju baciš, da me Sebi, bez kušnje, primiš! Slušala sam od tog starog alima da su ove riječi uslišane hadži Mehmedu Handžiću, tj. dova mu je bila kabul. Umro je 29. 7. 1944. ne dočekavši tzv. oslobođenje i tako izbjegavši sva ona iskušenja kroz koja su iza njegove smrti prolazili njegovi drugovi.
3. Poznat mi je slučaj jednog starog hadžije, koji priča: Imao sam bolesnu kćerku. Jedan oblik epilepsije. Tražili smo lijeka na sve strane dok nam nisu predložili da odemo negdje vani, u Švicarsku ili neku drugu zemlju. Za taj put ona se morala pripremiti, i fizički i psihički, pa sam je poslao u Igalo jer joj je morska klima bila neophodna. Dok je ona bila tamo, ja sam svako jutro prije sabaha klanjao po dva rekjata tražeći od Allaha, dž.š., lijek za svoje dijete. Čuo sam se s njom redovno telefonom i kad bih je upitao: Kako si?, ona bi odgovorila da je dobro. Tako je prošlo mjesec, dva, a da ona nikad više nije dobila napad. Njena bolest je potpuno nestala, tako da nije morala nikud ni ići od kuće. Ni u Švicarsku ni negdje drugdje. A ja, nikad nisam prestajao klanjati ta dva rekjata, sad šukur namaza, zahvaljujući Allahu, dž.š., na ovoj razgali.
Mnogi su fadileti dove i zato je ne treba ostavljati. Dova je ispomoć u ostvarenju naših želja, naš oklop protiv nevolja i belaja, zaštita od dušmana i šerra i ljudskog i šejtanskog. U prvom redu to su dove iz Kur'ana časnog i Pejgamberove, s.a.w.s., dove. To je lijek koji nam je Pejgamber, s.a.w.s., preporučio u časovima tuge, u tegobama i brigama životnim. Učeći te dove sigurno ćemo svoje brige umanjiti, a tegobu olakšati. Pa šta preostaje drugo slabašnom čovjeku nego da bude pokoran Božiji rob koji ne gubi nadu u Njegovu milost, koji se uzda u Njega i koji se Njemu obraća. Takav će strpljivo podnijeti sve što ga u životu snađe, a od dove ne treba nikad odustati.
Za kraj navešćemo jedan primjer iz Mesnevije: Jedne noći, neki je čovjek uzvikivao Allah sve dok mu usne ne postadoše slatke hvaleći Njega. Šejtan mu reče: O čovječe mnogorječivi, gdje je odaziv Evo me (Lebbejke) svim tim tvojim: O Allahu? Nikakav odaziv ne stiže s Božanskog prijestolja. Koliko li ćeš puta ponavljati Allah tako tužan? Ove riječi slomiše srce tog čovjeka. On legne da spava i u snu vidje u zelenilu Hidra kako mu govori: “Slušaj, prestao si hvaliti Boga; zašto oklijevaš da Ga zoveš?“ On odgovori: Nikakav Evo me nisam čuo kao odaziv. Na to će Hidr: Ne, Bog kaže: Tvoje Allah je Moje Evo me, a dova tvoja, tvoja bol, tvoj žar glasnik je Moj za tebe. Tvoj strah i tvoja ljubav uzao su za hvatanje naklonosti Moje: za tvoje svako O Gospodaru! mnogo je Mojih Evo me (Lebbejke -Odazivam ti se). (Mesnevija III, 189 i dalje.)
Amina Gadžo
Literatura:
1.Handžić Mehmed: Zbirka izabranih dova (iz Kur'ana i Hadisa), El-Kalem, Sarajevo, 2004. g.
2.Handžić Mehmed: Vazovi (bez godine izdanja)
3. Handžić Mehmed: Izabrana djela, knjiga V, Ogledalo, Sarajevo, 1999. g.
4. Ibn-Kesir: Tefsir (skraćeno izdanje), Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2002. g.
5. Rumi Dželaluddin: Mesnevija III, Buybook, Sarajevo, 2004. g.
6. Ševkani Muhamed: Tuhfetu-z-zakirin, Libris, Sarajevo, 2004. g.
7. Tavasli Jusuf: Dove i njihovi fadileti, Libris, Sarajevo, 2007. g.