Autor: prof. dr. Avdo Sućeska
Dvadeset drugog marta 1971. godine iznenada je preminuo Hazim Šabanović, naučni savjetnik Orijentalnog instituta u Sarajevu. Smrt ga je zatekla u Carigradu, gdje je neumorno tragao za novim podacima u carigradskim bibliotekama i arhivima za svoje najveće, moglo bi se reći životno, djelo Književnost bosanskih Muslimana na orijentalnim jezicima, koje nije stigao da potpuno završi.
Hazim Šabanović je rođen 11. januara 1916. godine u Porječanima, nedaleko od Visokog. Srednju školu s ispitom zrelosti završio je 1935. godine, a diplomirao je na Višoj šerijatskoj školi u Sarajevu 1940. godine. Po završenom školovanju, služio je kao prefekt srednjoškolskog internata do jeseni 1941. godine, zatim kao sudski pripravnik do jeseni 1942. godine, kada je premješten u Zemaljski muzej u Sarajevu, gdje je služio kao kustos-pripravnik do kraja 1945. godine. Istovremeno je predavao arapski i turski jezik na srednjim školama. Zatim je služio u Gradskom narodnom odboru u Sarajevu i radio na uređenju Arhiva grada Sarajeva do 1948. godine, kada je premješten na Pravni fakultet sa zadatkom da prikuplja i obrađuje turske izvore za pravnu istoriju, gdje je ostao do 1950. godine. Tada je osnovan Orijentalni institut u Sarajevu, u kome je imenovan za šefa Lingvističko-književnog odsjeka. U julu 1952. godine izabran je za naučnog saradnika Instituta. U jesen 1953. godine dodijeljen je na rad Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je do 1957. godine predavao turski jezik i diplomatiku studentima istorije. Godine 1962. izabran je za naučnog savjetnika u kojem zvanju ga je zatekla prerana smrt. Izuzimajući vrijeme provedeno u Beogradu, bio je stalno načelnik Filološkog, kasnije Istorijskog odjeljenja Orijentalnog instituta i član redakcije Priloga za orijentalnu filologiju. Od 1958. godine je glavni, a od 1969. godine i odgovorni urednik tog časopisa. Istovremeno je bio i član redakcija Monumenta Turcica i Posebnih izdanja Instituta.
Dr. Hazim Šabanović se počeo baviti naučnim radom 1935. godine. Njegov rad je mnogostran i raznovrstan. Spadao je među najplodnije naučne radnike u Jugoslaviji, a u svojoj struci i među najuglednije naučne radnike u svijetu. On je poznat kod nas i u svijetu naročito po svojim mnogobrojnim i značajnim radovima iz turkologije i istorije jugoslovenskih naroda za vrijeme osmanske vladavine. On je proučavao, obrađivao i izdavao raznovrsne turske izvore za istoriju jugoslovenskih naroda, proučavao život i rad znamenitih Muslimana našeg porijekla u Osmanskom carstvu, bavio se izučavanjem, organizacijom i uređenjem jugoslovenskih zemalja pod osmanskom vlašću, i obrađivao osmansko-turske istorijsko-pravne institucije i islamsku kulturu u jugoslovenskim zemljama. Zahvaljujući svom velikom entuzijazmu, upornosti i marljivosti, on je objavio šest opsežnih i značajnih knjiga, te preko 130 manjih i većih studija, rasprava i članaka u mnogobrojnim domaćim i nekim poznatim stranim časopisima i drugim publikacijama, o kojima se stručna kritika uvijek najpohvalnije izražava i koje su H. Šabanoviću donijele zasluženo priznanje naučnih krugova i odličnu reputaciju u zemlji i inostranstvu.
Ne ulazeći na ovom mjestu u podrobniji prikaz cjelokupnog naučnog opusa Hazima Šabanovića, što će biti svestrano osvijetljeno u Spomenici, koja se nalazi u pripremi, dovoljno je ukratko prikazati samo njegove četiri najznačajnije objavljene knjige da bi se dobila prava predstava o veličini i značaju naučnog doprinosa njihovog autora. To su: Krajište Isa-bega Ishakovića (izdanje Orijentalnog instituta u Sarajevu, 1965), Turski izvori za istoriju Beograda (Arhiv grada Beograda, 1965), Putopis Evlije Čelebije (odlomci o jugoslovenskim zemljama – Veselin Masleša, Sarajevo 1967) i Bosanski pašaluk (Naučno društvo SR BiH, Sarajevo 1959).
Prve dvije knjige su prvorazredni istorijski izvori na turskom jeziku, čije je proučavanje, obrađivanje i publikovanje bilo jedno od glavnih preokupacija H. Šabanovića, u čemu je on pokazivao pravo majstorstvo. Objavljivanje ovih izvora predstavlja složen i težak, ali isto tako vrlo značajan naučni rad. Ovim djelima Šabanović je dao najveći doprinos u izdavanju izvora ove vrste kod nas, a vjerovatno i u svijetu. U oba djela nisu dati samo dešifrovan tekst i prevod dotičnih izvora nego je izvršena i ubikacija i pružena su sva potrebna objašnjenja. Posebnu pažnju naučnih krugova probudila je Šabanovićeva opsežna studija o ovim izvorima, kao i opsežni terminološki i drugi komentari.
U nizu njegovih zapaženih djela jedno od najvrednijih je Putopis Evlije Čelebije (odlomci o jugoslovenskim zemljama). Proučavanjem, obradom i prevođenjem toga Putopisa, Šabanović se bavio skoro 15 godina. Rezultat toga rada je izdanje onih poglavlja ovog opsežnog djela koja se odnose na jugoslovenske zemlje. S obzirom na to da je taj period naše istorije pod Turcima oskudan u izvorima, Putopis je od prvorazrednog značaja za stvaranje uvida u to doba. Šabanović se u ovom radu nije zadovoljio samo prevođenjem dijelova Putopisa, koji se odnose na naše zemlje, već je uz to dao vrlo opsežnu, kod nas do sada najveću studiju o Evliji Čelebiji i njegovom Putopisu. U toj studiji od širokog naučnog značaja izneseno je vrlo mnogo naučnih rezultata o životu i radu ovog svjetskog putnika. Šabanović je, među ostalim, tu dao po prvi put u nauci tačnu hronologiju putovanja Evlije Čelebije po našim zemljama, služeći se pri tom ne samo podacima koje pruža Putopis nego i čitavim nizom drugih značajnih izvora. Poseban značaj ovog djela imaju kritičke napomene, bilješke (preko 2.000) i terminološki komentari koje često predstavljaju prave male studije. Tu je Šabanović po prvi put u nauci kod nas obradio sve termine i razne institucije koji se spominju u ovom Putopisu. Objašnjenja iz raznih oblasti nauke (istorije, geografije, književnosti itd.), uvodna studija i terminološki komentari predstavljaju prvorazredan doprinos na planu svjetske orijentalistike. Za ovo djelo H. Šabanović je 1968. godine dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.
Među najznačajnija Šabanovićeva djela spada Bosanski pašaluk, do sada je objavljen samo prvi dio, dok se drugi dio ovog djela nalazi u rukopisu. Do pojave ovog djela nije postojao nikakav sistematski prikaz administrativne podjele i uređenja ni jedne provincije Osmanskog carstva. Djelo je zasnovano na vrlo velikom broju prvorazrednih izvora i obimne literature i kao takvo predstavlja značajan doprinos nauci, a naročito poznavanju Bosne pod osmanskom vlašću, čija je najveća specifičnost u tome što je ona od osamdesetih godina XVI vijeka do kraja turske vladavine bila središte zasebnog bosanskog pašaluka.
Najveće svoje djelo Književnost bosanskih Muslimana na orijentalnim jezicima Šabanović nije stigao da potpuno završi. Želio je da tim djelom kruniše svoje stvaralaštvo, pa nije imao mira dok ne sakupi svaki podatak, bilo gdje da se nalazio, i da time učini ovo djelo monumentalnim. Na sreću, ostavio je iza sebe rukopis koji nije dospio da priredi za štampu, ali koji u glavnim svojim osnovama predstavlja dovršeno djelo. Ovo djelo sadrži bibliografske podatke za oko 170 pisaca, što pokazuje visoki stepen raznovrsnog stvaralaštva naših ljudi na orijentalnim jezicima (arapskom, perzijskom i turskom) kojima su oni ne samo vrlo dobro vladali već i stvaralački ih primjenjivali u svom naučnom i književnom stvaralaštvu koje ne zaostaje iza stvaralaštva najvećih autora koji su stvarali u okviru islamskog kulturnog kruga.
Svojim naučnim dorpinosima H. Šabanović je duboko zaorao brazdu koja predstavlja putokaz i uzor mlađim pokoljenjima, naročito orijentalistima kako treba da se radi da bi se osjetile slasti dostignuća koje pravi naučni rad u sebi sadrži i nosi. Uvođenje mladih ljudi u tajne nauke bila je, takođe, jedna od odlika H. Šabanovića zbog čega će se mnogi sa ponosom sjećati svoga velikog učitelja.
Šabanović je bio darovit i vedar duh, ugodan sagovornik i sposoban uvijek da vedrim šalama i dosjetkama razveseli društvo u kojem se kretao, koje je volio i koje je njega cijenilo, uvažavalo i voljelo. Na žalost, malo je imao prilike da se u takvom ambijentu odmara, jer za odmor nije imao vremena sagorijevajući u radu. On je cijeli svoj vijek živio za rad i od rada, živio za nauku i od nauke za koju je tako reći i svoj život žrtvovao. Rad mu je bio osnovna svrha i smisao života, o čemu najrječitije govori i njegovo sveukupno djelo, čitava zbirka napisanih knjiga, rasprava i članaka. Svojim radom i naučnim doprinosom trajno je zadužio jugoslovensku i svjetsku nauku. Stoga njegova smrt predstavlja težak udarac, naročito za orijentalistiku i nenadoknadiv gubitak za nauku uopšte.
Izvor: Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX / 1968-69, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1973, str. 5-7.