Ne možeš je opipati –
dlanovima ruke svoje,
nit’ je pogled oka vidi,
ma koliko gledao je.
Nema boju ni mirisa,
nit’ joj stanje shvatit’ može,
a živ stvor je svaki skriva,
negdje ispod tkiva kože.
Za kantar joj mjera nije,
nit’ gorčinom okus gori,
al’ gorčinu svak’ osjeća,
dok kroz život s njom se bori.
Svaka duša zlu je sklona,
valja sa njom dobro znati,
kako život da proživiš,
i čistu je sačuvati.
Samo onaj ko je očisti,
i svome je Rabbu vrati,
zadovoljnu i smirenu,
može slatkim snom zaspati.
Jusuf Milišić, Fatihov san (1997)