Jednog dana poljem su išla dva mala magarca. Nosili su težak teret, tako da su sporo napredovali. Jedan je nosio vreću punu zobi, a drugi vreću punu novca što ga je poreznik prikupio od seljak koji su platili porez.
Magarac koji je na leđima nosio vreću s novcem osjećao se važno i ni po koju cijenu se ne bi odrekao toga tereta. Išao je ponosno, podignute glave, dostojanstvenog držanja.
Dok su tako išli šumom, napadoše ih razbojnici i baciše se na magarca koji je nosio novac. Magarac se pobunio, no to nije puno pomoglo. Razbojnici su ga još jače tukli, sve dok ga nisu oborili na zemlju. I dok su jadnu životinju napuštali posljednji atomi snage, on prošaputa slabašnim glasom:
– Ah, baš sam bio glup! Toliko sam bio ponosan na teret koji sam nosio… Činilo mi se da sam puno važniji od mog druga koji je, za razliku od mene, uspio pobjeći i spasiti se.
Ezopova basna