Pucketa peć k'o da kaže:
moja su njedra sva od žari.
Kraj sebe Lejla odjeću slaže,
i sad će ona da sanjari.
Igraju šare svud’ po podu,
napolju mjesec, uštap puni,
s tamnog neba u svom hodu
na srebren snijeg zlato kruni.
„Zašto ne spavaš“ – majka pita –
„vrijeme je, eto, devet kuca,
ta to se samo mjesec skita
po dnevnom tragu sjajnog sunca.“
A Lejla šuti, u noć gleda,
pa kad je majka rukom tače,
ona prošapta sva blijeda:
„Čuj, mama, negdje maca plače!“
Šukrija Pandžo