Dvije pahulje snijega
u letu tiho šapuću:
‘Ja ću da siđem do brijega!’ –
‘A ja ću pasti na kuću’.
Al’ prva pade na glavu
kudrave seke Zlatije,
a druga u rijeku plavu
da se vode napije.
Koja je pala na kosu
Zlatije male djevojke,
k'o da se srebro razasu
niz njene plave uvojke.
A koja pade u rijeku,
u kap se vode pretvori,
i sada kroz zemlju daleku
teče i tiho zubori.
Šukrija Pandžo