Život
Ibn Sina je poznat po nadimku Princ liječnika, a na Istoku su ga zvali Eš-Šejhur-reis (Lider mudraca) i Hudždžet el-haqq (Dokaz Istine). Evropa je simplificirala njegovo ime i jednostavno ga nazvala Avicena. Ako je Hipokrat stao na deskripciji, ovaj je otišao dalje, mnogo dalje. On je, dobivši izuzetno prosvjetljenje od Svevišnjeg, osvojio sve što je ukupni ljudski um tog i prethodnog vremena mogao dokučiti. Sam je postao jedan naučni kosmos. Nije mu bila strana ni matematika, ni poezija, ni anatomija, ni muzika, ni astronomija, ni medicina. Operirao je očnu katarku svojoj supruzi i ona je progledala. Krišom je secirao rođenu majku, da bi dokučio uzrok smrti. Prvi je postavio dijagnozu duhovnog poremećaja, bio je prvi neurohirurg, napravivši alat za otvaranje lobanje, koji je i danas u upotrebi.
Pokazivao je izuzetnu sklonost prema nauci, a za njega je bila srećna okolnost i to što je njegov otac, isma'ilit, neobično mnogo nastojao da svog sina što više školuje. Stoga je njihova kuća postala mjesto gdje su se susretali mnogi istaknuti naučnici, i iz daleka i iz blizine. U desetoj godini Ibn Sina je izučio cio Kur'an i gramatiku, a onda je počeo da izučava logiku i matematiku. U matematici mu je učitelj bio Ebu Abdullah en-Natili. Pošto je ubrzo ovladao i ovim naukama, počeo je i izučavanje fizike, metafizike i medicine. Već u 16. godini ovladao je i postao upućen u sve nauke svog vremena. Jedino nije uspio da shvati metafiziku na način kako je bila izložena u Aristotelovoj Metafizici. Premda je ovu knjigu čitao nekoliko puta, pa je naučio napamet, ipak ništa nije mogao da shvati. Međutim, teškoća je nestala kada mu je u ruke dospio El-Farabijev komentar ove Aristotelove knjige. U njemu su bila objašnjena sva teška mjesta u djelu. Pri kraju svoga života ništa više nije naučio nego što je znao u 18. godini.
Ibn Sinino poznavanje medicine doprinjelo je njegovom velikom ugledu tako da je postao tražen i omiljen na dvorovima lokalnih vladara. Kao mladić je bio pozvan da liječi teško oboljelog samanidskog emira Nuha ben Mensura. Kao nagradu za uspješno liječenje Ibn Sina je dobio pravo da se može koristiti ličnom bibliotekom samog emira u Buhari. Za njega je šansa da se koristi ovom bibliotekom značila mnogo, jer je biblioteka raspolagala svim naučnim djelima i rukopisima koja su do tada bila napisana. No, ovim djelima se nije mogao koristiti dugo jer je Buharu zahvatio požar koji je uništio i ovu biblioteku.
Politička nestabilnost u Centralnoj Aziji izazvana širenjem moći i ekspanzijom vlasti Mahmuda od Gazne otežala je život Ibn Sini. Morao je da napusti rodnu Buharu i da se uputi u Đurđaniju, da bi konačno napustio i tu pokrajinu i otišao u Gurgan. 1012. uspio je da pređe svjerni dio velike slane pustinje u Horosanu. U Gurganu je želio da se sastane sa poznatim mecenom nauke i umjetnosti, emirom Quabusom ibn Wušmgirom. Međutim, kada je stigao u Gurgan saznao je da je onaj u čiju se zaštitu nadao preminuo. Ibn Sinu je ovaj događaj teško pogodio i on se na nekoliko godina povukao u samoću, živeći u jednom selu. Potom je između 1014. i 1015. godine otišao u grad Rejj. U to vrijeme je u Iranu bila na vlasti dinastija Buvejhida i njeni članovi su bili namjesnici širom zemlje.
Ibn Sina se neko vrijeme zadržao na dvoru Fahruddevleta, a zatim krenuo u Hamadan gdje se susreo sa drugim članom ove dinastije Šemsuddevletom. Čim je stigao u grad, bio je pozvan da liječi oboljelog emira. Emir Šemsuddevlet je izlječen, a ugled Ibn Sine je toliko porastao na dvoru da je najzad postao vezir i na tom položaju je ostao sve do smrti samog emira.
Poslije toga, sreća mu je okrenula leđa. Nakon što je odbio da nastavi obavljanje dužnosti vezira novom emiru, bio je uhapšen. Za vrijeme jedne opsade Hamadana iskoristio je priliku i pobjegao iz zatvora, a zatim u derviškoj odjeći napustio Hamadan i krenuo u Isfahan, veliki naučni centar koji je odavno želio da posjeti. U Ishafanu je privukao pažnju tadašnjeg emira Alauddevleta, kod kojeg je u miru proživio 15 godina. Za to vrijeme je napisao nekoliko knjiga i čak počeo izučavati astronomiju i preuzeo izgradnju opservatorije. Ali, ubrzo je njegov mir bio poremećen napadom sultana Mesuta, sina Mahmuda od Gazne, zbog kojeg je davno napustio svoj rodni kraj. Za vrijeme ovog napada nestala su mnoga vrijedna naučna djela Ibn Sine. Nesiguran u Isfahanu ponovo se vraća u Hamadan i umire 1036. ili 1037. godine, gdje biva i sahranjen. Tu mu je kasnije, 1954., sagrađen malouzej koji i danas postoji.
Na ovaj način se završio život čovjeka koji je proživio mnogo političkih pokreta i suočavao se sa mnogim poteškoćama. Najviše je proveo u službi vladara kao ljekar i tako je mogao učestvovati u društvenom životu, a i sam je obavljao visoku državnu dužnost. Bio je čovjek izvanredne fizičke snage. Provodio je duge noći po sjedeljkama i zabavama nakon čega bi odlazio da piše rasprave o pitanjima iz filozofije i nauke uopšte.
Bio je čovjek neobično jake koncentracije. Nedaće koje su ga pogađale tokom života nisu imale utjecaja na njegovu intelektualnu djelatnost. Iako je bio toliko zabavljen ovosvjetskim životom i problemima u politici i na dvoru, ipak je uspio da postavi temelje srednjovjekovne skolastičke filozofije, da sintetizira Hipokratovu i Galenovu medicinsku tradiciju i da izvrši tako veliki uticaj na islamsku nauku i književnost kako nikome ni prije ni poslije njega nije pošlo za rukom.
Djela
Broj djela Ibn Sine, računajući razne rasprave i studije premašuje cifru od 250. Njegova djela se odnose skoro na sve što je bilo poznato u srednjem vijeku. Većina njegovih djela napisana je na arapskom jeziku, a samo neka su na perzijskom, kao što je npr. djelo Danišname-i alai (Knjiga znanja posvećena Alauddevletu) koje se smatra prvim djelom iz filozofije pisanim novoperzijskim jezikom. Njegov stil pisanja na arapskom jeziku u prvim njegovim djelima je dosta težak i neuglađen. Tek poslije dužeg življenja u Isfahanu, gdje je pod uticajem kritike književnih kritičara izučavao arapski jezik, njegov stil pisanja je postao uglađeniji i savršeniji.
U filozofska djela Ibn Sine spadaju:
– Eš-Šifa (Knjiga izlječenja, lat. Suficientia), njegovo remek djelo iz peripatetičke filozofije. To je najopširnije djelo koje je ikada napisao jedan autor;
– Nedžat (Knjiga o spasenju), koje je zapravo kratki sadržaj djela Eš-Šifa;
– Ujun el-hikme (Izvori mudrosti) i
– El-Išarat wa et-tenbihat (Knjiga direktiva i upozorenja), njegovo posljednje i možda najslavnije djelo.
Osim ovih djela napisao je veliki broj rasprava iz logike, psihologije, kosmologije i metafizike. U njegova najvažnija ezoterična djela, kojima je prikazana istočna filozofija, spadaju:
– Risala fi el-‘išq (Rasprava o ljubavi),
– triologija Hajj ibn Jaqzan (Živi sin budnoga),
– Risala et-tajr (Rasprava o ptici),
– Salaman we Absal (Salaman i Absal),
– tri posljednja poglavlja u djelu El-Išarat wa et-tenbihat (Knjiga direktiva i upozorenja) i
– djelo Mantiq el-mašriqijjin (Logika istočnjaka) koje je, zapravo, dio jednog većeg djela još uvijek nepoznatog.
Što se tiče medicine napisao je:
– poznato djelo El-Qanun (Kanun ili Canon), djelo koje je imalo najviše uticaja u historiji medicine i koje se i dan danas izučava na Istoku,
– studija El-Urduze fi t-tibb (Pjesma o medicini) u kojoj je u stihu izložio principe islamske medicine
– i još poveći broj rasprava na arapskom i perzijskom jeziku o različitim bolestima i lijekovima.
Pored ovih radova iz egzaktnih nauka, Ibn Sina je napisao i nekoliko poema na arapskom i perzijskom jeziku među kojima je najpoznatija El-Qaside el-‘ajnijje (Oda duši). Zatim je napisao nekoliko vjerskih djela u kojima se ne raspravlja samo o pojedinim vjerskim temama kao što su npr. objašnjenje problema o sudbini, fatalnosti i slobodi volje, nego među tim raspravama ima i komentara nekoliko sura iz Kur'ana. Ibn Sina je bio pobožan musliman, duboko religiozne prirode, što se manifestuje ne samo u njegovoj poeziji i komentarima Kur'ana, nego također i u njegovim filozofskim radovima. Bio je uvrijeđen zbog optuživanja za nevjerstvo koja su podizana protiv njega i koja su mu upućivali neki pretjerani egzoterični teolozi i šeri'atski pravnici. Ibn Sina je u odbranu svoje religioznosti i privrženosti islamu napisao jednu rubaiju na perzijskom jeziku u kojoj kaže:
Nije lako i jednostavno nazvati me nevjernikom,
od mog vjerovanja nema čvršćeg vjerovanja.
U svijetu samo je jedan kao ja što sam, pa zar i on nevjernik?
Onda u čitavom svijetu nema nijednog muslimana.
Kad god bi se prilikom rješavanja naučnih i filozofskih problema suočio sa teškoćama, Ibn Sina je odlazio u džamiju da se pomoli. Napisao je nekoliko rasprava o koristima molitve, o obavljanju dnevnih vjerskih obreda, o hodočašću mezara odabranih ljudi i sl. U svojoj vjerskoj filozofiji Ibn Sina je posebno zainteresovan za teoriju poslanstva gdje pokušava da formuliše filozofsku teoriju koja se ne bi razilazila sa učenjima Kur'ana i koja bi istovremeno bila u skladu sa njegovim opštim pogledom na svijet.
Ibn Sina je također dao veliki doprinos muzici, predmetu u kojem je bio verziran i u teoretskom i u praktičnom pogledu. On je napisao više radova o muzici od kojih su sačuvana samo tri, i to odjeljci o muzici u djelima Eš-Šifa, Nedžat i Danišname. Prva dva odjeljka su napisana na arapskom jeziku, dok treći rad o muzici u djelu Danišname napisan je na perzijskom jeziku. U ovom djelu, po prvi put, data su imena muzičkih tonova na perzijskom jeziku. U svojim teorijama o muzici Ibn Sina je strogo slijedio El-Farabija. Oni svoja pisanja zasnivaju na muzici koja je postojala i koja je praktikovana u njihovo vrijeme te stoga nisu bili samo transmiteri grčkih teorija o muzici. Njegova muzika je u najvećem dijelu sačuvana u Iranu kao neprekinuta tradicija klasične muzike. Prilikom izvođenja današnje perzijske muzike mogu se čuti upravo oni tonovi na kojima su zasnovane Ibn Sinine teorije u muzici.
Vrlo je interesantna i važna razlika između kritičkog prijema Ibn Sine na Zapadu i njegovog prihvatanja na Istoku. Ono što je kod njega na Zapadu bilo oštro kritikovano i odbacivano bila je njegova angeologija, kosmologija i njegova vjera u saznanje posredstvom iluminacije i gnoze. Dok, čisto racionalistički aspekt njegove filozofije i njegova naučna medicinska djela su ono što je prihvatano i uvažavano. Na Istoku je jedna mala škola njegovala svu njegovu filozofiju sve do danas, a njegove medicinske teorije još uvijek se primjenjuju u mnogim mjestima. Međutim, ono što je iz filozofije Ibn Sine naišlo na najveći prijem na Istoku bila je njegova ezoterična ili orijentalna filozofija. Njegova kosmologija koja se oslanja na njegovu angeologiju temeljito je obrađena od strane Suhrawardija i postala je integralni dio izvjesnog broja sufijskih škola.
Izučavanje Ibn Sine i njegovog uticaja nema samo historijski karakter. Ulaskom u narodne priče islamskog svijeta, kao njegov kulturni heroj, Ibn Sina je stekao najviše poštovanje i čast te je stoljećima slovio kao najveći naučnik, filozof, ljekar i mudrac. I danas, gdje god se u islamskom svijetu primjenjuje tradicionalna medicina, u daljini se nazire lik Ibn Sine. I gdje god se islamske umjetnosti i znanosti obrađuju i studiraju tu je i sjena Ibn Sine poput meleka zaštitnika.
Pored toga, kosmologija Ibn Sine, razrađena i interpretirana od strane Suhrawardija i iluminacionista, kao i od strane Ibn Arebija i sufija, te njihovim posredstvom sasvim uklopljena u okvire islamske revelacije i nadahnuta Kur'anom, je ono što oslikava kosmos u kome su stoljećima živjeli islamski mislioci, osvjetljavajući horizonte intelektualnog života u islamu.
Osvrt na život Ibn Sine pruža nam spoznaju o bezgraničnim mogućnostima ljudskog mozga i potreban su podstrek svakom čovjeku, naročito mladim ljekarima i studentima, na putu sticanja znanja.
Izvor: Razvoj nauke u X vijeku (referat), student: Emina Cerić, mentor: doc. dr. Namir Karahalilović, Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet, odsjek: Orijentalna filologija, Sarajevo, 13.01.2006.