Qābusījeva poslanica nam u potpunosti pokazuje sliku edukacije i odgoja djece u četvrtom hidžretskom stoljeću u području Qayrawāna na sjeveru Afrike.
On govori o stanju odgoja i edukacije u svome društvu. Ono što je smatrao da je u skladu sa Šeri’atom i malikijskim fikhom potvrđivao je i držao lijepim.
A ono što je suprotno Šeri’atu odbacivao je. Pokušat ćemo iz Qābusījevog aspekta predstaviti stanje edukacije i odgoja u području sjeverne Afrike u četvrtom stoljeću: Djeca kada bi postala spremna da mogu pred učiteljem sjediti i učiti – kada napune pet ili šest godina – slata su u mekteb.
Postojali su privatni ili javni mektebi na različitim mjestima u gradovima ili velikim selima pored mesdžida, a nekada i na malo udaljenijim mjestima od mesdžida i obično mektebi su bili na raspolaganju učitelju. Učitelj bi odredio mjesto za edukaciju, nabavljao ili je u zakup uzimao knjige i podučavao je djecu, a ukoliko bi bilo previše kandidata onda bi se povećao i broj učitelja.
Ovi mektebi nisu bili pod nadzorom i upravom vlastodržaca tog vremena jer nisu imali upliva u formiranje mekteba, niti su kontrolirali proces edukacije.
Mektebe su osnivali sami učitelji, a roditelji učenika, svoju djecu i djecu kojoj su bili skrbnici slali su kod učitelja. Roditelji i učitelj su sklapali mjesečne ili godišnje ugovore o predmetima kojima će učitelj podučavati djecu i učitelju se plaćala naknada za uloženi trud.
Edukacija je vršena svim danima u sedmici ujutro i o ikindiji, a srijedom poslije podne i četvrtkom ujutro bili su ispiti i ocjenjivanja. Četvrtkom poslije podne, petkom prije podne i dva bajrama (Kurbanski i Ramazanski) bili su vrijeme odmora za mektebe. Većina djece od doba pet, šest godina do puberteta bi naučili učenje Kur’ana, pisanje, morfologiju arapskog jezika, aritmetiku, pjesme, predaje, političku historiju Arapa.
Također su učili hifz Kur’ana i način pisanja Kur’ana. Svakako neka djeca su manje pohađala ove mektebe. Razloge toga možemo nalaziti u tome što su neki roditelji mislili da im djeca nemaju potrebu za učenjem nekih predmeta ili neki nisu bili u stanju plaćati usluge učitelja, pa su se zadovoljavali time da im djeca budu podučena samo Kur’anu i hifzu Kur’ana.
U osnovi u to vrijeme najvažniji predmet edukacije bio je Kur’an i hifz Kur’ana. Učilo se I u grupama i pojedinačno.
Prilikom završavanja mekteba učenici bi polagali ispit iz učenja Kur’ana i hifza cijelog Kur’ana koje se nazivalo hatma. Učenik bi nakon toga krenuo ka stjecanju zarade ili učenju drugih predmeta.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.