Idealni grad posjeduje usklađen i pravedan sistem. Svaki pojedinac ima određen položaj i dužnosti, a vođa idealnog grada nastoji da svaki član društva na svome položaju izvršava dužnosti koje će sve pojedince društva voditi ka blaženstvu. Edukacija i odgoj s ovakvim ciljem služi izgradnji idealnog grada, i najvažniji faktor u određivanja sudbine edukacije i odgoja su ciljevi ovog grada. Pored toga i uspostavljanje sistema koji je predmet prihvaćanja vođe idealnog grada, a također i podjela poslova i dužnosti imaju izvanredne učinke u edukaciji i odgoju.
U idealnom gradu blaženstvo pojedinca i društva nisu odvojeni jedno od drugog. Idealno društvo je društvo koje pojedincu omogućava dostizanja blaženstva, a pojedinac koji je postigao blaženstvo jest član idealnog društva, član koji je svoje misli i djela učinio identičnim mislima i djelima koje su prihvatljive u idealnom gradu. Sistem edukacije i odgoja pod vodstvom prvog vođe nastoji da pojedince priprema za članstvo i odigravanje uloge u idealnom gradu, također svoje članove podučava i sugerira im misli i djela koja će ih voditi blaženstvu.
Ciljevi edukacije i odgoja
Po Fārābīju, ciljeve edukacije i odgoja možemo predstaviti sljedećim redoslijedom:
1. podučavanja o ispravnim vjerovanjima i snaženje vjerovanja u njih. Uvjerenja kao što su vjerovanje u Boga, djelatni um, u Budući svijet, u blaženstvo
i puta dostizanja blaženstva posredstvom spoznaje djela koja završavaju u
blaženstvu;136
2. edukacija o vještinama koje su potrebne za preuzimanje i obavljanje dužnosti u idealnom gradu;
3. poticanje i izazivanje želje kod pojedinaca za djelovanje u skladu s vjerovanjem;
4. poticanje i izazivanje želje kod pojedinaca za obavljanja građanske dužnosti.
Prvo mjerilo članstva u idealnom gradu za svakog pojedinca je njegovo definiranje blaženstva; jer ukoliko osoba nije spoznala blaženstvo za čije dostizanje je osnovan idealni grad, ne može biti član idealnog grada. U slučaju da osoba nakon što postane član idealnog grada svoje blaženstvo vidi u nečem drugom, smatrat će se korovom (nawābat), čak i kada bi činio djela koja su u skladu sa djelima stanovnika idealnog grada. S druge strane, bez vjerovanja u Prvog izvora postojanja, i bez vjerovanja da prve vođe – koji upravo jesu vjerovjesnici – put istine primaju od djelatnog uma, pojedinac ne može dostići zbiljsko blaženstvo. Također i samo suhoparno vjerovanje ne može nikog učiniti blaženim. Prema tome pored edukacije, postaje nužan i odgoj što jest djelo koje je u skladu sa vjerovanjem. Sa gornjim objašnjenjima postaje jasan položaj prvog i trećeg cilja edukacije i odgoja u sistemu Fārābījevih stavova. Međutim, što se tiče drugog i četvrtog cilja neophodnosti edukacije o vještinama, s jedne strane, proizlazi iz neophodnosti podjele poslova i odgovornosti u društvu; a sa druge strane, ima korijene u individualnim različitostima i u specifičnosti talenta svakog pojedinca za savladavanja određenog znanja i vještine. Svaki stanovnik idealnog grada je zadužen samo za jedan posao, učenje i vježbanje više od jednog posla nije dozvoljeno zbog tri razloga:
Prvo: ljudi nisu isti glede spremnosti za obavljanje poslova, neki su nadareniji od drugih.
Drugo: kada god se osoba opredijeli za specijalizaciju u jednoj oblasti, raspolaže sa potpunijom i većom sposobnosti i snagom.
Treće: u nekim slučajevima zauzetost jednim poslom ne dozvoljava obavljanje drugih poslova i prouzrokuje traćenje vremena.
Posljednja činjenica obavljanja građanskih dužnosti predstavlja uvjet za dostizanja blaženstva od strane pojedinca, te zaključujemo da jedan od pred uvjeta hrabrenja članova idealnog grada za kretanje ka blaženstvu je poticanje na izvršavanje građanskih dužnosti.
Principi edukacije i odgoja
Ako želimo da iz Fārābījevih kazivanja izvlačimo principe, čijih poštivanja bi dovelo do pojave metoda i odgovarajućih odluka koje bi bile pogodne za ostvarivanje ciljeva edukacije i odgoja, možemo ukazati na sljedeće slučajeve:
1. edukacija i odgoj su tu da omoguće blaženstvo svakog pojedinca u društvu;
2. edukacija i odgoj se ne mogu jedno od drugog odvojiti; jer spekulativna i praktična edukacija mogu biti opravdane samo ako su povezane ciljem idealnog grada. Prema tome, beskorisno je edukacija koja zajedno sa djelom i vjerovanjem ne završava u uvjerenje i pouzdano uvjerenje, tako neki ljudi koji su poput korova (nawābat) koji se pridržavaju samo vanjštine djela ne ispunjavaju uvjete članstva u idealnom gradu.
3. nužno je uvažavanje individualnih razlika kao što su talenti i sklonosti prema određenim znanostima, vještinama i zanatima;
4. opća edukacija; namjera od opće edukacije je sljedeća, s obzirom da svi stanovnici idealnog grada žele jedno te iste blaženstvo – iako glede dostizanja tog blaženstva nisu jednaki – svi trebaju biti podučeni mislima i uvjerenjima koji su nužni uvjeti za dostizanja zbiljskog blaženstva. Čak i oni koji su zbog bilo kojeg razloga odstupali od uvjerenja koja su zastupljena u idealnom gradu, moraju se uvjeriti pomoću raznih metoda da bi se ponovo vratili ispravnom uvjerenju.
Izvor:Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008, str. 119-121.