Ejub je imao blago, imetak i sve druge vrste uživanja. Imao je i dobru djecu, ali je u svemu tome, u potpunosti, bio iskušan. (Zadesio ga je gubitak i imetka i djece.) Kušnju je, također, osjetio i na svom tijelu na kojem nije ostalo ništa zdravo osim srca i jezika, kojima je spominjao Uzvišenog Allaha.
Zbog svega toga Ejub se udaljio u osamljeni dio grada, gdje mu se niko nije smilovao, osim njegove žene.
Uprkos tome bio je strpljiv i zahvalan. Jezikom je spominjao Allaha i zahvaljivao Mu. Nije se žalio, niti prekoravao, a nije se ni ljutio.
I tako je potrajalo dugo godina.
Kada je Allah odlučio da završi ovo iskušenje, nadahnu ga dovom u kojoj je ukazivao na svoju nemoć i očaj i da nema utočišta osim kod Allaha, a On je Moćan nad svim.
Nakon silne slabosti koja ga je zadesila Allah mu je povratio zdravlje i porodicu, a zatim mu je povratio bogatstvo i blagoslovio ga u svemu.
Uzvišeni Allah kaže:
I Ejubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: – Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih Najmilostiviji – odazvasmo, i nevolju mu, koja ga je morila, otklonismo, i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko – da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.
Izvor: Ebul-Hasan Ali el-Husni en-Nedewi, Priče o Božijim poslanicima, Behram-begova medresa u Tuzli, Tuzla, 2004., str. 139-140., prevod s arapskog: Nermin Omerbašić