Autor: Fadlul Kerim
Ljudska duša je Allahovo svjetlo. Zbog toga je njena priroda čežnja, približavanje Allahu, dž.š., a njeni jedini i ultimativni ciljevi su Njegovo stalno društvo, postizanje Njegovog zadovoljstva i ljubavi i viđenje Njegovog uzvišenog bića.
Zadovoljstvo u gledanju Allahovog, dž.š., bića je neuporedivo veće nego sve druge blagodati Dženneta. Ova Allahova, dž.š., nagrada je neuporediva i nenadmašna. Zbog toga Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:
Za one koji čine dobra djela, nagrada su blagodati i više od toga. (Kur'an, X:26)
A zadovoljstvo od Allaha je najsavršenija sreća, to je najveće postignuće. (Kur'an,IX:72)
Značenje kur'anskih riječi „i više od toga“ odnosi se na viđenje Allaha, dž.š., i boravljenje u Njegovoj neposrednoj blizini.
Svi stanovnici Dženneta bit će počašćeni gledanjem u Allaha, dž.š., proporcionalno stepenu pročišćenja njihovih duša. Drugi, međutim, vidjet će Allaha, dž.š., samo jednom i to na Dan polaganja računa i neposredno nakon što Ga ugledaju između njih i Allaha, dž.š., će se spustiti zastor. Ovaj događaj će prouzrokovati trajnu čežnju za neopisivom ljepotom koju su za časak ugledali i to će biti razlog njihove patnje, koja je po svom intenzitetu veća nego sve druge strahote.
Vjernik koji je u životu postigao veće vrline i stanje svoje duše uzdigao na veći stepen čistoće, doživljavat će intenzivnija, češća i duža viđenja Allahovog uzvišenog bića.
Jedino će Allahovi, dž.š., poslanici boraviti u neposrednijoj blizini Njegovog uzvišenog bića. Među njima Resulullah Muhammed, a.s., će uživati stalnu i neposredniju blizinu Allaha, dž.š., mekamu-l-mahmud, jasan znak Allahove, dž.š., blizine.
Zbog čega će viđenje Allahvog uzvišenog bića biti uzrokom najvećeg zadovoljstva i neuporedive sreće? Osjećamo zadovljstvo i prijatnu ushićenost dok se oko odmara na lijepim oblicima i ugodnim prizorima ovoga svijeta. Allah, dž.š., je ljepši od svega što je stvorio. Zbog toga će i gledanje u Njegovo biće prouzrokovati najveće zadovoljstvo. To je prvi razlog. Drugo, oko je stvoreno da gleda, a znanje i mudrost da otkrivaju i tumače značenja predmeta i pojava. Oko je inferiorno u odnosu na razum jer nije u stanju da se bavi analizom i zaključivanjem. Razum je u svakom slučaju neuporedivo superiorniji jer se po njemu čovjek uzdiže i izdvaja od svih živih bića. Iz ovoga slijedi da je zadovoljstvo koje dolazi inteligencijom daleko intenzivnije od onoga koje se stiče samo gledanjem. Intenzitet nije konstantan nego se mijenja u skladu sa unutrašnjom slikom predmeta koji se upoznaje i sa stepenom našeg znanja o njemu. Sve što je prizor, pojava ili predmet veličanstveniji po svome sastavu i složenosti, to će biti veće zadovoljstvo sticati znanje o njemu, o njegovoj strukturi i njegovom odnosu i položaju u svijetu uopšte.
Allah, dž.š., je veličanstveniji od svega što je stvorio, od svih predmeta, pojava i bića pa je zbog toga i zadovoljstvo koje se postiže sticanjem znanja o Njegovom biću veće od drugih zadovoljstava. Međutim, zbog nemogućnosti potpunog upoznavanja Njegovog uzvišenog bića po nama dostupnim načinima na ovom svijetu, stvarno i neposredno gledanje u Njegovo uzvišeno biće predstavljat će potpunije znanje o Njemu, pa prema tome i veće zadovoljstvo.
Svako drugo nama poznato znanje na ovome svijetu inferiornije je u odnosu na stvarno i neposredno susretanje i gledanje. Otuda će neposredno gledanje u Allahovo biće donijeti najveće zadovoljstvo i sreću u neopisivom obilju džennetskih uživanja.
Svjedoci smo da na ovome svijetu redovno nastaje zasićenost zadovoljstvom i da svaka vrsta radosti kroz izvjesno vrijeme gubi svoju prvobitnu svježinu, blijedi, nestaje i pretapa se u sivilo svakodnevnice. Allah, dž.š., će se stanovnicima Dženneta otkrivati uvijek u novim neslućenim formama i neopisivoj ljepoti, što će uvijek iznova intenzivirat trajni osjećaj najveće sreće.
Ovo izgleda nevjerovatno, čak i smiješno duhovno nerazvijenom čovjeku, ali osoba napredne duhovne prirode neće nikada poricati ove činjenice.
Može li čovjek vidjeti Allaha, dž.š., na ovome svijetu?
Po ovom pitanju postoji veliki broj kontraverznih mišljenja među islamskim teološkim učenjacima, pa čak, i među eminentnim ashabima. Ibn Mes'ud, Aiša i neki drugi ashabi držali su da je to nemoguće na ovome svijetu. Ibn Abbas je vjerovao da se to ipak dogodilo u slučaju Resulullaha Muhammeda, a.s, u blagoslovljenoj noći Miradža kada je putovao u beskrajno carstvo neba na poziv Allaha, dž.š., i kada je vidio Džebraila u njegovom prirodnom obliku. Naredni ajeti uzvišenog Kur'ana navode se za opravdanje ovih mišljenja:
Nije za čovjeka da mu se Allah obraća osim preko objave ili iza zastora ili posredstvom poslanika koji se šalje da otkrije Njegovom dozvolom ono što On hoće. (Kur'an, XLII:51)
Oni će zasigurno toga dana biti odijeljeni zastorom od svoga Gospodara. (Kur'an, LXXXIII:15)
Pogled Ga ne može obuhvatiti, a On obuhvata poglede. (Kur'an, VI:101)
Posljednji ajet potvrđuje da obično oko nije u stanju da vidi Allaha, dž.š. Jedino je unutrašnje „oko“ sposobno vidjeti Allaha, dž.š.
Kada je Allahov, dž.š., poslanik Musa, a.s., izrazio želju da vidi svoga Gospodara, Allah, dž.š., je rekao:
Ti nisi u stanju da me vidiš. (Kur'an, VII:143) Pa mu se obratio kroz zastore.
Resulullah Muhammed, a.s., nije nikada tvrdio da je vidio Allahovo biće u otkrivenom obliku. Kada je bio upitan o tome, odgovorio je: „On je svjetlost, kako da Ga vidim?!“
Ovo nas dovodi do poricanja mogućnosti viđenja Allahovog bića na ovome svijetu, na nivou najvećeg autoriteta – Resulullaha Muhammeda, a.s., lično.
Smisao, važnost i duhovno značenje gledanja u Allahovo, dž.š., biće
S obzirom na to da Allah, dž.š., u uzvišenom Kur'anu kaže da „Ga pogled ne može obuhvatiti“ to je prirodno da Ga naše fizičko oko ne može vidjeti. Očni vid zahtijeva određene uslove neophodne za ispravno funkcionisanje i on je ograničen, a Allah, dž.š., je neograničen. Kako ograničeno može sadržavti neograničeno!? Funkcija oka zavisna je od svjetlosti, a Allah, dž.š., nije zavisan ni od čega. Objekt posmatranja je nešto u prostoru sa određenom formom, a Allah, dž.š., je van prostora i oblika.
Ako oko nije u stanju da Ga vidi i obuhvati, šta je to onda što će biti sposobno da primi prizor Njegovog bića na budućem svijetu? To nije ništa drugo nego blistava i očišćena duša poniznog roba izgrađena vrlinama na putu približenja svome gospodaru. Allah, dž.š., koji je dao oku sposobnost fizičke percepcije u stanju je da dušu obdari neslućenim sposobnostima poimanja i „gledanja“ na duhovnom planu. Zato Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:
Onaj ko je slijep na ovome svijetu, bit će slijep i na budućem svijetu.
To znači da se jedino preko ispravnog vjerovanja stiže konačnom cillju – gledanju u Allahovo biće, a nikako preko odbacivanja vjere ili adaptacije vjerskog ili bilo kakvog filozofskog ili kvazinaučnog ubjeđenja. To je ono što se zove unutrašnje ili duhovno „oko“ kojim je duša sposobna da gleda i razumijeva, a oštrina njegovog vida bez sumnje počiva na vrlinama, dok su sve zablude njegovo sljepilo.
Da li duša posjeduje neke osobine koje su ujedno i osobine Allaha, dž.š.? Allah, dž.š., je nevidljiv, ni duša se ne može vidjeti. Allah, dž.š., je bez oblika i prostora, i duša je bez oblika i prostora. Duša je došla od Allaha, dž.š., i Njemu će se povratiti, a ako je od zemlje i zemlji će se povratiti.
Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:
Zaista će naći spas onaj ko dušu očisti, a propast će onaj ko je zavede i uprlja. (Kur'an, XCI:9)
Zbog navedenih okolnosti, iako ne postoji ništa što se može upoređivati sa Allahom, dž.š., duša ipak uključuje izvjesne sličnosti sa nekim Njegovim atributima u striktno ograničenom i sprecifičnom pogledu. Zato je ona obdarena potencijalnom mogućnošću da pod određenim uslovima i uz ispravno usmjeravanje bude osposobljena da razvije svoje sposobnosti da vidi Allaha, dž.š. Sa dušom se događa isto što i sa tanušnom sjemenkom koja sadrži mogućnost da izraste u ogromno drvo ako se pažljivo usklade složeni uslovi rasta koje zahtijeva njena vrsta.
U godinama ranog djetinjstva duša je u stanju bez konačnog rezultata, kao što tek posađena sjemenka neko vrijeme opstoji prividno sama bez davanja ploda. Kako vrijeme odmiče, ona postaje svakim danom čišća i svjetlija zbog čovjekove stalne predanosti Allahu, dž.š., dobrim djelima na Njegovom putu. Sa počinjenim grijehovima duša se ponižava, onesposobljava i udaljava od Allaha, dž.š.
Kad izgrađena i osvijetljena duša strese sa sebe materijalne stege zajedno sa prirodnim iskušenjima kojima je podvrgnuta ona postaje sposobna da vidi Allahovo biće. Uopšteno, čovjek je sklon da uprlja besprijekornu čistotu svoje duše remeteći harmoniju Allahovih, dž.š., zakona. Ove nagomilane nečistoće, ako se ne otklone poteškoćama materijalne i psihičke prirode na ovome svijetu, bit će otklonjene kaznom na ahiretu, a zatim će duša biti prevedena u Džennet, gdje će pročišćena i osvijetljena uživati u gledanju Allahova bića.
Na ovome svijetu nije samo nečistoća duše uzrok zbog kojeg ona ne može vidjeti Allaha, dž.š. Postoje i zastori koji u tome sprečavaju i najčišću dušu za vrijeme njenog boravka na zemlji. To su zastori fizičkih okvira i iskušenja koji su joj dodijeljeni kao tamnica, prepreke potreba i zahtijeva tijela i sklonost grješnim postupcima. Zbog toga viđenje Allaha, dž.š., na ovome svijetu nije uopšte moguće ni jednoj duši, bez obzira kako visoko bila izgrađena i brižno odgojena.
Znanje posredstvom zaključivanja, neposrednog gledanja i stvarnog susretanja i upoznavanja Allaha, dž.š.
Istinu je moguće upoznavati na tri načina: zaključivanjem – ilmu-l-jekin, neposrednim gledanjem – ‘ajnu-l-jekin, stvarnim potpunim i istinitim upoznavanjem atributa – hakku-l-jekin.
Allah, dž.š., u uzvišenom Kur'anu objavljuje nam ova tri izvora sticanja znanja u 5. i 7. ajetu sure Tekasur i 51. ajetu sure El-Hakka.
Da bi se bolje razumjeli ovi oblici saznanja istine navodi se sljedeći primjer: Ako vidimo dim u daljini, donijet ćemo zaključak da tamo gori vatra. Ovo saznanje je u okviru pretpostavki i zakona vjerovatnoće tj. mogućeg događanja. Ako se uputimo na mjesto odakle smo primijetili dim, možemo se vlastitim očima uvjeriti da vatra zaista gori i da je određene boje i intenziteta. U odnosu na ranije znanje, ovo znanje je pouzdanije jer smo izašli iz okvira pretpostavki i novo uvjerenje temeljimo na neposrednom viđenju. Ako sada priđemo vatri sasvim blizu i stavimo u nju svoju ruku, razumjet ćemo najneposrednije njenu kakvoću i njene temeljne osobine. Ovo znanje o vatri je neuporedivo potpunije i tačnije u odnosu na ono koje smo zasnivali na neposrednom viđenju. Zbog toga, znanje o svakoj istini postaje savršeno tek kada dostigne sadržinom njenih atributa.
Da bi se postiglo znanje o Allahu, dž.š., Istini nad istinama, prvi stepen spoznaje ‘ilmul jekin vezan je za razmišljanje i zaključivanje, za misaono pronicanje u nenadmašive zakone prirode, u savršeni sklad svemira, Sunca, Mjeseca, bezbrojnih zvijezda, širokog neba iznad nas, ogromne i začuđujuće Zemlje po kojoj se krećemo i svega drugog što se u neograničenom izobilju pruža pred nama, je li sve ovo postalo samo od sebe ili je savršeno djelo Svemoćnog Stvoritelja!?
Razvijenija i naprednija forma znanja o Allahu, dž.š., je neposredno viđenje Njegovog bića, ‘ajnu-l-jekin, a najveći stepen spoznaje stiče se samo u Njegovoj blagoslovljenoj blizini zaronjen u nepresušnom okeanu vječne ljubavi Stvoritelja svih svjetova, hakku-l-jekin.
Četiri faze u procesu postizanja znanja o Allahu, dž.š., na ovome svijetu
Za najveće moguće postignuće u procesu izgrađenosti i čišćenja duše na ovome svijetu mora se proći kroz četiri određene faze u toku sticanja prvog stepena spoznaje – ‘ilmu-l-jekin, Allaha, dž.š., na osnovu zaključivanja.
Drugi stepen spoznaje na osnovu gledanja u Allahovo biće – ‘ajnu-l-jekin, bit će moguće postići samo na ahiretu, jer ljudsko biće nije u stanju vidjeti Allaha, dž.š., na ovome svijetu.
Treći stepen spoznaje Allaha, dž.š., na način neposrednog drugovanja sa Njegovim bićem – hakku-l-jekin, moguće je postići jedino nakon konačne perfekcije atributa duše, tj. na budućem svijetu.
Znači da sve znanje koje je o Allahu, dž.š., moguće postići na ovom svijetu spada u kategoriju ‘ilmu-l-jekin – zdravo rasuđivanje i zaključivanje na osnovu ponuđenih elemenata besprijekornog stvaranja i održavanja svijetova. Ono se dijeli na četiri faze koje su uzajamno višestruko povezane i isprepletane: šerijat, ma'rifet, tarikat i hakikat.
To su četiri faze koje slijede jedna za drugom u procesu permanentnog duhovnog usavršavanja čovjekovih umnih sposobnosti na polju vjerskog obrazovanja. Duhovno najizgrađeniji ljudi mogu postići stepen hakikata i to je krajnja tačka do koje se na ovome svijetu može stići.
Prva faza
Šerijat je prvi stepen duhovnog uzdignuća u životu jednog vjernika. On se sastoji od vjerskih pravila, propisa i zakona. Šerijatske odredbe, zabrane, pravila i zakone treba u potpunosti izvršavati da bi se duša podigla na drugi stepen spoznaje i pročišćavanja – ma'rifet.
Kao što tijelo na može postići ispravan razvoj i punu snagu ako nije podvrgnuto propisanim pravilima održavanja zdravlja, ispravne ishrane i tjelesne higijene, tako ni duša ne može napredovati ako nije strogo usklađena sa zapovijedima i zabranama šerijata. Zbog toga je formiranje karaktera i ponašanja vjernika na principima šerijatskih načela prvi i suštinski zahtjev za dalje postizanje Allahovog, dž.š., zadovoljstva i konačno gledanje u Njegovo biće. U prilog ovome Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:
Ko god želi da sretne Allaha, neka čini dobra djela i naka ne pridružuje nikoga u obožavanju svoga Gospodara. (Kur'an, XVIII:110)
„O čovječe, ti se moraš boriti na putu približenja svome Gospodaru stalnim nastojanjem i odricanjem da bi Ga sreo.“
Znači, ko god želi da se približi Allahu, dž.š., mora prije svega slijediti šerijatske propise, raditi što je naređeno i preporučeno, a izbjegavati ono što je zabranjeno i pokuđeno Kur'anom i Hadisom, mora učiniti svoju dušu suverenim vladarom nad niskim strastima svoga tijela i sklonostima ka griješenju. Moraju se redovno obavljati sve islamske dužnosti, klanjati namaz, postiti ramazan davati zekat, obaviti hadž i u svemu tome i iznad svega imati nepokolebljivo vjerovanje u Allaha, dž.š., poslanstvo Muhammeda, a.s., i budući svijet. U svim poslovima treba se držati istine, poštenja i iskrenosti, a nastojati da se potpuno odstrane osobine nepotpunog imana i nevjerstva kao što su: neistina, nepoštenje, lukavost i dvoličnost. Strast, ljutnju, pohlepu i pakost treba savladati i trajno držati pod kontrolom. Ljubav prema dunjaluku, u svim njegovim zavodljivim oblicima i raskošno dekorisanim zavodljivim stazama, mora se sa korijenom iščupati. Tada će put za sljedeću fazu progresa biti moguć pa čak i lagan.
Oni koji žive van sklada šerijatskih zakona u svome životu čine pet velikih grijeha:
- ne mogu upoznati sebe, tj. osobine i stepen izgrađenosti svoga bića,
- ne poznaju Allaha, dž.š.,
- ne poštuju Muhammeda, a.s.,
- ne vjeruju u Sudnji dan,
- vođeni su nagonima svojih strasti.
Da bi bio sposoban da se upušta u sticanje znanja o Allahu, dž.š., čovjek prethodno mora steći predznanje o samom sebi, o osobinama svoje duše, o njenom stanju, njene mane i vrline kao direktne posljedice njegovog života, nedostatke i prednosti svoga položaja, ponašanje duše u različitim situacijama, instrumente njenog čišćenja i druge karakteristike. Ako je osoba sposobna da prvo povjeruje, a zatim istražuje postojanje vlastite duše sa svim njenim složenim svojstvima, ona će sa većom lahkoćom i sigurnošću pristupiti neophodnom procesu približavanja na putu upoznavanja Stvoritelja Allaha, dž.š. Upoznati predjele u kojima se duša zadržava isto je što i upoznati budući svijet.
Oni koji svoj život provode kršeći šerijatske odredbe i upute uzimaju ovaj svijet za mjesto vječnog boravka i kao takvi čine sve da bi im život bio što komforniji i uživanja bogatija i raznovrsnija. Njihovi postupci su rezultat djelovanja neusmjerene savjesti i oni nisu u stanju da uoče istinsku sliku plana ljudskog stvaranja prema odredbama Gospodara i Allahovom, dž.š., stvaranju.
Neophodno je napustiti lažne vrijednosti da bi se postalo kvalifikovanim za prolaženje kroz narednu fazu – ma'rifet, a to je jedino moguće postići odlučnom i trajnom borbom da se sve šerijatske odredbe primjene na planu svog cjelokupnog života.
Druga faza
Sprovodeći šerijatske propise vjernik ulazi u drugu fazu saznanja o Allahu, dž.š., tj. ma'rifet. Jasna spoznaja i pravilna i dosljedna primjena šerijatskih zakona izaziva veliku potrebu i snažnu želju za bližim upoznavanjem Allaha, dž.š. To je ma'rifet – istraživanje, izučavanje, traganje za saznanjem, spoznaja posredstvom intelekta i fizičkih osobina kojima smo opremljeni, sticanje predstava o Allahovim, dž.š., savršenim svojstvima.
Da bismo prema nekome izgradili istinski osjećaj ljubavi, potrebno je da ga prethodno upoznamo. Stepen naše ljubavi zavisiće o stepenu i kvalitetu informacije koje su nam dostupne. Isto je i sa ljubavi prema Allahu, dž.š. Prije nego što Ga istinski zavoliš, moraš se upoznati sa Njegovim atributima, neposredno se uvjeriti u Njegovo neograničeno savršenstvo i moć. Sve što je objekat spoznaje složenije konstrukcije, interesantniji će biti proces spoznaje i konačno zadovoljstvo, odnosno veća će biti ljubav prema njemu. Allah, dž.š., je složenije konstitucije od svega što je stvorio. Moramo se posvetiti spoznaji svih nama dostunih Njegovih atributa da bismo preko njih postigli veće znanje o savršenstvu i neuporedivosti Njegove veličine i da bismo se, prema tome, pripremili za najveću ljubav koju je moguće osjećati samo prema Allahu, dž.š.
Najbolji i najsigurniji način da se postigne Allahova, dž.š., ljubav je postizanje znanja o Njemu. Poznavati Allaha, dž.š., znači poznavati Njegove atribute. Oni koji ne osjećaju potrebu da upoznaju Njegove atribute nisu u stanju istinski voljeti Allaha, dž.š. Mora se znati da je On Svemogući, Posjednik sve snage, Sveznajući, Najmilostviji…
Malaksati sa svim raspoloživim sredstvima intelekta na putu istraživanja Njegove veličine i moći je konačni domet i krajnji cilj ljudskog umovanja.
Svrha murakabe ili meditacije o Allahu, dž.š., nije da se On dostigne ili nadmaši, nego da se nadnese nad veličinom Njegovog stvaranja i moći i da se shvati neprikosnovenost i nedokučivost Njegovog savršenstva kroz neuporedivu kreaciju koja se u svoj svojoj raskoši pruža pred nama.
Odakle će se poći u tom meditiranju zavisi od slobodnog individualnog izbora i specifičnosti interesovanja kojima smo obdareni. Na primjer, ako se uzme ljudsko tijelo kao osnova za refleksiju asocijacija – kako ga je Allah, dž.š., stvorio iz kaplje vode, pa kroz tijelo majke konačno oblikovao i usavršio; kako je ta praška u svemiru, kaplja vode, bila obdarena takvom moći kakvu je imao Musa, a.s., ili Isa, a.s., ili Muhammed, a.s., sa jedne strane, ili takve prirode kao što su ljudi s druge strane.
On nam je dao vid, sluh i mozak. To su stvari koje se moraju izučavati u fazi ma'rifeta i ta stalna zapitanost u skladu i kroz Allahova, dž.š., svojstva, omogućit će nam da se upoznamo sa veličinom Njegovog stvaranja, odnosno da postignemo znanje o Njemu.
Treća faza
Treća faza u nastojanju ostvarivanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva, period pune ljubavi prema Njegovom biću je put potpunog predavanja Allahu, dž.š., odnosno tarikatu.
Kada smo upoznali Allaha, dž.š., posredstvom Njegovih atributa postali smo spremni da se uzdignemo do istinskog obožavanja Njegove veličine i da Ga volimo postojanom i savršenom ljubavlju. Voliti Allaha, dž.š., punim srcem znači prevazići sve i potpuno Mu se predati – tarikat.
Želimo da sretnemo i da budemo u društvu samo sa onim koga volimo. Ako nemamo ljubavi prema nekom čovjeku, nemamo ni želje da ga vidimo. Zato je ljubav u ovoj fazi neophodna da bi se postigao susret i gledanje u Njegovo biće. U tarikatu, ljubav prema Allahu, dž.š., prožima čitavo biće onoga koji traga za Istinom. Žar i zanos do tada nepoznate ljubavi širi se svakom ćelijom. Šta god čovjek u tom stanju čini, čini zbog i radi Allaha, dž.š., šta god misli, misli zbog i radi Allaha, dž.š., u koju god bitku uđe, bori se zbog i radi Allaha, dž.š., – njegov jedini razlog i cilj je carstvo Allahovih, dž.š., zakona na zemlji, kao što leptirica leti na vatru, tako i onaj koji voli Allaha, dž.š., ulazi u borbu sa svim poteškoćama u Njegovo ime. U poređenju sa ljubavlju prema Allahu, dž.š., sve ostalo je beznačajno. Takvog čovjeka ne zadovoljavaju oni koji ga hvale ili mu laskaju, niti mari za one koji na njega lažu i kleveću ga. U Njemu on živi, u Njemu nalazi prijatelja i u Njemu nalazi neograničenu slobodu sve do svog posljednjeg daha. On vidi smao Njegovu moć kako prožima čitav univerzum.
On vidi Njegovu milost i dobročinstva u svakom zrnu pijeska. On u stanju potpune predanosti ljubavi prema Allahu, dž.š., proširuje svoje simpatije na sve one koji su u tome slični njemu i počinje ih voljeti u ime svoga Gospodara bez obzira na društveni sloj kome pripadaju i sve druge razlike. On razumije i prihvata strahovite pljuskove sa nevremenom kao obilne pljuskove Njegove prevelike milosti kojom obasipa sviet. On u izvanrednoj ljepoti lica mlade djevojke vidi samo Njegovu ljepotu. Takav predani zaljubljenik u Allahovo uzvišeno biće zaboravlja na ljepote nagrade i strahote kazne i od stalne čežnje u njegovom srcu nema mjesta za drugu ljubav. Takva je bila Allahova, dž.š., ponizna abida Rabija el-Advijja, koja je običavala kazati: „O moj Gospodaru, ako Te ja obožavam i zikrullah činim da bi izbjegla džehennemsku kaznu i vatru, dozvoli im da me obuzmu, ako Te obožavam zbog džennetskih blagodati učini ih zabranjenim za mene, ako Te obožavam u nadi da ću se susresti sa Tobom, ispuni moja očekivanja.“
Muhammed, a.s., u časovima posebne obuzetosti ljubavlju prema Allahu, dž.š., recitirao je sljedeće kur'anske ajete:
Zaista moja molitva, moje žrtvovanje na Allahovom putu, moj život i moja smrt pripadaju samo Allahu, Gospodaru svih svjetova. (Kur'an, VI:163)
Jednom je bio upitan: „Svi tvoji grijesi, prošli i budući, milošću Allaha, dž.š., su unaprijed oprošteni, pa zašto se onda izlažeš tolikim poteškoćama provodeći čitave noći u namazu?“ Odgovorio je: „To sve činim samo iz ljubavi prema Allahu, dž.š.“
Poznato je da je Muhammed, a.s., odbacio obilno bogatstvo koje je posjedovao i položaje ovoga svijeta koji su mu bili nuđeni, s ciljem da postigne Allahovo, dž.š., zadovoljstvo i ljubav.
Četvrta faza
Četvrti, posljednji i najveći stupanj saznanja na polju duhovnog pročišćenja i uzdizanja čovjeka na ovome svijetu, a koji je ipak niži od zadovoljstva, koje se postiže gledanjem u Allahovo biće na budućem svijetu, je faza u kojoj duša boravi u potpunom miru, odnosno u stanju savršene satisfakcije. U okeanu božanske milosti nju ne zapljuskuje ni najmanji val lutanja, postavljanja pitanja i iznalaženja odgovora, čime se ranije ustrajno bavila. U srcu se tada pojavljuje potpuno poniranje vlastite ličnosti i izgubljene u ljubavi prema Allahu, dž.š., odnosu u neprikosnovenom izvršavanju svega što je On naredio i odbacivanju svega što je On zabranio.
Takav zaljubljenik zaboravlja na vlastito postojanje i na čitav svijet. On također zaboravlja i svoje osobno meditativno stanje u kojem se nalazi. On postaje apsolutno apsorbiran u ljubavi prema Allahu, dž.š., i okićen Njegovim atributima u maksimalnim granicama koje mu omogućava ljudsko biće. Za takve Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:
O smirena dušo, vrati se svome Gospodaru zadovoljna i zadovoljivši Njega. (Kur'an, LXXXIX:27)
Cilj ljudskog postojanja uopšte
Cilj ljudskog života na ovom svijetu je postići stepen duhovne spremnosti koja je opisana kao četvrta faza, a konačni cilj čovjeka je spoznaja Nepoznatog, viđenje Neviđenog, shvatanje Neshvatljivog. Smrtnik teži za društvom Besmrtnog, čezne za ljepotom Najljepšeg, nastojeći da postigne Njegovo zadovoljstvo.
To je cilj ljudskog postojanja i smisao njegovog nastajanja.
(Preveo: Ibnul ‘Ajn)
Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i informatiku, god. I, br. 6, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, maj 1979, str. 14-17.