Hamdi se igrao u bašti kad je ugledao jadnog starca s bijelom bradom na ulici. Starac je hodao sporo. Zastao je kraj kapije Hamdijeve kuće, prekrasne vile, da predahne.
„Sinko, da li bih mogao prenoćiti u ovoj kući za goste?“ upitao je starac.
„Ovo nije gostinjska kuća“, odgovorio je Hamdi smješkajući se.
„Šta je onda?“
„Ovo je naš dom.“
„Zaista? Lijepo. Pa… ko je sagradio ovu vilu?“
„Moj djed!“
Ko ju je naslijedio poslije njega?“
„Moj otac!“
Pa, ko će je naslijediti poslije tvoga oca?“
„Vjerovatno ja.“
Starac se smješkao i posmatrao Hamdijevo lice nekoliko trenutaka, a zatim je rekao: „Budući da se vlasnici ove kuće stalno mijenjaju, to znači da ste svi gosti u ovoj kući, zar ne?“ Zatim je ustao i nastavio svoj put.
Kada je škola počela te godine, Hamdi je ispričao ovaj doživljaj na času vjeronauke. Neki učenici su smatrali da je starac govorio besmislice, međutim, učitelj ih je podsjetio na sljedeći Poslanikov hadis:
„Na ovom svijetu ja sam tek putnik koji nastavlja svoje putovanje nakon što se odmorio pod drvetom.“
Izvor: M. Yasar Kandemir, 40 Hadiths for Children with Stories, Smashwords Edition, 2011, pp. 37-38.
Prijevod: A. Kadrija