Lut je bio Kaldejac iz Babilona i od prvih koji su vjerovali u Ibrahima, a.s. Povjerovao je u njega i rekao: Ja se upućujem mome Gospodaru.[1] Allah ga je spasio zajedno sa Ibrahimom i otišli su u Svetu zemlju, na područje Palestine. Lut je otišao u jedan grad koji se po historijskom svjedočenju i po Tevratu nazivao Sodoma.
Stanovnike toga i okolnih gradova Allah je u svome govoru nazvao El-Mu’tefikat.[2] Obožavali su kipove i odali se poroku pederastije, i bili su prvi narod kod kojeg se to bilo uvriježilo.[3] Došlo je dotle da se cio narod bio predao toj pošasti i niko se nije krio niti se od toga ustručavao, te je to postao način života. Napustili su svoje žene i prekinuli produženje vrste.[4]
Allah im je poslao Luta.[5] On ih je pozivao bogobojaznosti i zatražio da odreknu poročnog ponašanja i da se vrate na put svoje iskonske prirode (fitret), opominjući ih i zastrašujući, ali nije kod njih postigao ništa, osim prkosa, a jedini im je odgovor bio: Spusti na nas Božiju kaznu ako istinu zboriš! Prijetili su da će ga protjerati iz grada, govoreći mu: Ako ne prestaneš, bit ćeš protjeran![6] Također su govorili: Protjerajte Lutov rod iz vašeg grada, oni su čistunci.”[7] To je trajalo sve dok zlo nije pustilo korijene u njima i na taj način su zaslužili da budu kažnjeni. Zato je Allah poslao meleke da ih kazne.
Došli su Lutu u liku golobradih mladića, kao gosti. Lut je bio uznemiren jer se plašio za njih. Znao je da će narod brzo saznati za njihov dolazak i da ih sigurno neće pustiti na miru. Nije dugo potrajalo, a narod je saznao i s oduševljenjem pohrlio Lutovoj kući, navalivši na nju. Lut je izašao iz kuće i savjetovao ih koliko je mogao, trudivši se da probudi u njima osjećanje dostojanstva i razboritosti. Čak im je nudio da ožene njegove kćeri, govoreći: “O narode, evo mojih kćeri, one su vam čistije, budite svjesni Boga i nemojte me osramotiti pred gostima.” Zatim je molio za pomoć riječima: Zar među vama nema časnog čovjeka!? Oni nisu prihvatili ponudu, odgovorivši da ih ne zanimaju njegove kćeri i da nemaju namjeru proći se njegovih gostiju. To je išlo dotle da je Lut u razočarenju rekao: Eh da mi je moć, ili da se mogu osloniti na nekog snažnog![8]
Tada rekoše meleci: O Lute, zaista smo mi izaslanici Gospodara tvoga, smiri se, zaista ti narod ne može nauditi! Tada meleci oslijepiše ljude, koji se rasturiše, tumarajući nasumice.[9]
I poduhvati krik narod idolopoklonički. Poslao im je Allah, dž.š., kamenje od gline, obilježeno kod Gospodara za njih. Kamena kiša je preturila njihove gradove njima na glave, svi vjernici su spašeni, a tamo – osim jedne kuće, koja je bila Lutova – nije ni bilo vjernika, i ostavljen je znak za one koji se plaše bolne kazne.[10]
Izvor: Muhamedi Rey Šehri, Mjera mudrosti, Izbor iz zbirke hadisa, svezak 4, (s arapskog preveo Ertan Basarik), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2012, str. 100-101.