Prethodno smo ukazali na to da Ikhwāni izvor greški u percepcijama razuma vide u nevraćanju spekulativnih znanja aksiomima u dedukciji i ovim redoslijedom argumentacijska znanja vide jedinim znanjima na koja se možemo oslanjati.
Sada ćemo razmatrati i neke druge njihove stavove.
Oni ističu, s obzirom da čovjek prilikom uopćavanja i analoškog uspoređivanja stvari koje oko sebe vidi pretjeruje, u nekim svojim percepcijama zapada u greške.
Naprimjer neki čovjek kada god je izlazio iz svog grada primjećivao je da je okolina grada prazna i pusta i okolinu Zemlje vidi kao prazan prostor, i kao rezultat ovoga umišlja da je i okolina svijeta prostor koji je prazan; ili s obzirom da uočava da stvari imaju težinu, misli da I Zemlja ima težinu.
U ovim kazivanjima uočavamo osvrt na dva važna epistemološka pitanja: jedno se odnosi na prethodno stečena znanja i na njihovu ulogu u percepciji.
Kada obratimo pažnju na vrstu njihova govora vidimo da oni govore o utjecaju okoline I percepcijama koje proizlaze iz tog utjecaja, u procesu spoznaje.
Drugo je osvrt na veoma važnu temu indukcije. Iako Ikhwāni u svojim poslanicama nisu negirali metodu indukcije, ipak su osudili pretjerivanja u prepisivanju propisa posredstvom uspoređivanja koje se oslanja na logičku analogiju i ovu metodu smatraju neplodnom.
U vezi ove dvije teme su pisali i povodom drugih prilika.
Oni su uvjereni da su duša i um (dhihn) čovjeka prije negoli savlada neko znanje ili stekne uvjerenje o nekoj vjeri poput papira na kojem ne postoji nikakav pisani trag i kada god čovjek savlada neko znanje ili stekne uvjerenje o nekoj ideji postaje poput papira na kojem je pisano.
Nakon toga, bez obzira da li je to znanje i uvjerenje istina ili zabluda, veoma ga je teško izbrisati sa stranice uma (dhihn) i ono sužava prostor za druge stvari koje bi zauzimale svoje mjesto.
Znanje koje ranije i brže ulazi u um čovjeka je od velike važnosti. Prema tome napore za odgoj treba usmjeriti ka onim osobama koje imaju neisprljane umove i čiste duše, a zalaganje za popravljanje stanja starijih osoba izaziva zamor i nekada je beskorisno.
Prije ovoga smo govorili o indukciji i o tome da Ikhwāni ne odbacuju indukciju, te ondje gdje pojavu nestečenih obaviještenosti smatraju rezultatom indukcije vidimo ukazivanja na plodonosnosti metode indukcije.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.