Hadži Mustafa Mujaga Merhemić

Autor: hfz. Aida Kadrija

---

Kada govorimo o velikanima naših prostora neizostavno se mora spomenuti ime hadži Mujage Merhemića, velikana koji je svojim dobrima zadužio mnoge, a koji je, pak, opet najpoznatiji po svojim dersovima Rumijeve „Mesnevije“. On je svojim životom, djelom bio uzor mnogim mladićima svoga doba među kojima svakako treba istaći hadži hafiza Halida Hadžimulića koji ga je često u raznim prilikama spominjao kao primjer i pouku drugima.

Hadži Mujaga Merhemić potiče iz ugledne i imućne sarajevske porodice Merhemića. Iako su bili imućni Merhemići su slovili kao skromni, jednostavni, dostojanstveni, ali i velikodušni ljudi.

Govoreći o Merhemićima kao o hajir-sahibijama, ugledni alim i šejh iz Sarajeva, Fejzullah Hadžibajrić pripovijeda:

„S onu stranu Miljacke u starom Sarajevu, na Bistriku, nije bilo vjerskog objekta (džamije, tekije, vjerske škole) ali ni ćuprije ni česme, koju Merhemići nisu ili iz temelja podigli ili popravili i obnovili.“[1]

Hadži Mujaga rođen je 4. januara 1877. godine u Sarajevu. Otac mu je bio Mulaga – Osmanaga Merhemić, a majka mu je bila Mula-hanuma od roda Zildžića. Od malih nogu Mujaga je pokazivao sklonost ka učenju. Svojim bistrim umom, izrazitom inteligencijom, te radoznalim duhom je odskakao od svojih vršnjaka.

Mujaga Merhemić školovao se i obrazovao po klasičnom sistemu prenesenom u naše krajeve iz muslimanskih zemalja Bliskog istoka. Taj sistem je imao svoje specifičnosti, ali i prednosti. To je bio čuveni sistem halki, gdje je učenik ili student prema svom uzrastu i spremnosti bio slobodan da bira nauku koju želi studirati i profesore pred kojima će učiti. Ovaj način obrazovanja pružao je mogućnost izuzetno nadarenim učenicima i studentima da brže napreduju i zahvate mnogo iz mora nauke, jer nisu sputavani određenim programima niti utapani u prosječnost ostalih iz klase.[2] 

Hadži Mujaga je svoje obrazovanje započeo u Carevom mektebu, nastavio ga u Ruždiji, nižoj gimnaziji, a potom u Merhemića medresi. Završio je studij šerijatskog prava i studij orijentalnih jezika. Svoje obrazovanje je neprestano proširivao samostalnim izučavanjem kako kod  kuće tako i tokom studijskih putovanja po Orijentu.

Iako se tokom svog obrazovanja hadži Mujaga susretao sa mnogim znamenitim alimima tog vremena oni koji su ponajviše utjecali na oblikovanje njegove ličnosti bili su njegov dajdža Neziraga Zildžić, te muderris Mujaga Hadžihalilović. Za ovog posljednjeg hadži Mujaga je često imao običaj govoriti da je on bio upravo taj koji je u njemu razvio ljubav prema jezicima i otkrio mu čari lijepe orijentalne književnosti. Pred njim je učio i naučio sva tri orijentalna jezika i upoznao se sa književnošću na tim jezicima. Pored orijentalnih jezika, hadži Mujaga je učio i njemački jezik, a njegov instruktor za ovaj jezik je bio dr Hamdija Karamehmedović.

Hadži Mujaga je od svoje rane mladosti gajio naklonost prema humoru, neiskvarenoj narodnoj šali i doskočici. I sam bi je često koristio da bi slušaocima na interesantan način prenio korisne životne poruke i pouke.

„Duhoviti ljudi, ljudi od šale, su filozofi“, imao je običaj da kaže hadži Mujaga.[3]

Zbog ove svoje sklonosti čak  je jedno vrijeme proveo u Eskišeheru, rodnom gradu Nasrudin-hodže, koristeći priliku da se izravno upozna sa njegovim životom i dogodovštinama. 

Iako je imao priliku da putuje svijetom, upozna druge narode i običaje, hadži Mujaga je bio i ostao veliki domoljub. Još u ranoj mladosti donio je odluku da se neće povesti za onima koji su napuštali Bosnu seleći se u Tursku. Odlučio je ostati vjeran svojoj rodnoj grudi i doprinjeti napretku i prosperitetu svoga naroda koliko god je to bilo u njegovoj moći. 

Nakon majčine smrti, 1900. godine, hadži Mujaga napušta trgovačke poslove; nadzor nad imanjem i trgovinom predaje sestri Habibi i zetu Ahmedu Soči. Posvećuje se učenju, razmišljanju te drugovanju sa učenim i dobrim ljudima.  

1905. godine, kao već ozbiljan i ugledan mladić, hadži Mujaga se ženi sa Šemsom Hadžišabanović iz Sarajeva. Od šestero djece koje je hadži Mujaga dobio u braku sa Šemsa-hanumom troje su postali hafizi. 

Cijeli život hadži Mujage Merhemića kretao se oko vjere i prosvjete. Skroman i povučen želio je da djeluje iz drugog plana, više je govorio djelima nego riječima. U životu je obavljao različite funkcije i to bez ikakvih materijalnih nadoknada, nije se zato borio nego ga je svijet birao. Sve te radne zadatke je krajnje savjesno i dostojanstveno izvršavao…U  svim tijelima u kojima je djelovao i radio, hadži Mujaga je ostavio duboka traga, snagom svoje ličnosti, doslijednošću i dostojenstvenim odnosom prema saradnicima i ljudima uopće.[4] 

Tako je i na zahtjev drugih, koji su ga znali kao vrsnog poznavaoca orijentalnih jezika, te kao čovjeka ogromnog znanja, počeo sa držanjem dersova koji su svojom ljepotom i jezgrovitošću ubrzo privukli veliki broj slušalaca među kojima je bila i ulema tog perioda. Predavanja iz „Pendi Attara“, didaktičko-moralnog spjeva perzijskog klasika šejha Feriduddina Attara, trajala su od 1933. do 1935. kada hadži Mujaga započinje sa dersovima iz „Đulistana“ Šejh Sadija, još jednog perzijskog klasika. Predavanja iz „Đulistana“ završavaju se 1938., a iste godine hadži Mujaga započinje dersove iz „Divana“ Hafiza Širazija. U martu 1941. završena su predavanja  iz „Divana“, a započeta su predavanja iz „Bosistana“ od Šejh Sadija koja su potrajala do juna 1942. godine. Prvi ders iz „Mesnevije“, impozantnog djela Dželaludina Rumija Mevlane, hadži Mujaga je održao u julu 1942. godine, a dersovi su potrajali do 1959. sa kraćim prekidom tokom 1958. godine. 

U kući hadži Mujage postojala je posebna prostorija izgrađena samo za održavanje dersova koju je hadži Mujaga zvao dergah. Pored spomenutih dersova hadži Mujaga je redovno svečano obilježavao mubarek večeri te velike datume iz historije islama. Tako je u njegovoj kući redovno obilježavana noć Miradža i dan pobjede na Bedru, te su se tom prilikom učile „Miradžija“[5] i „Bedrija“[6]. Pored ova dva datuma svakako treba istaći 17. decembar,  dan smrti Dželaludina Rumija, autora „Mesnevije“, dan poznat kao Šebi Arus, koji je na našim prostorima prvi put obilježio upravo hadži Mujaga 1957. godine i koji se od tada u Sarajevu tradicionalno obilježava svake godine. 

Oni koji su imali priliku poznavati hadži Mujagu sjećali su ga se kao uzornog muslimana, velikog pobožnjaka, blagog, ali odlučnog čovjeka kod kojeg su teorija i praksa bili jedno. Pored velike učenosti krasila ga je izuzetna skromnost, lijep ahlak, te besprijekorno ophođenje prema drugima. Poštovali su ga kako muslimani tako i pripadnici drugih religija, koji su mu se nerijetko obraćali i za savjet. A on je posebno poštovanje ukazivao učenim i pobožnim ljudima. 

Veliku važnost pridavao je namazu u džematu pa ga je i sam kad je god to bio u prilici i praktikovao. Pored redovnih namaza obavljao je i dobrovoljne namaze – nafile, a zadnjih desetak godina života postio je savmi Davud[7]. Posebno je vodio računa o jeziku, duboko svjestan činjenice da čovjek najviše grijeha počini upravo svojim govorom. 

Bilo da se radi o ljudima ili stvarima, bilo je nemoguće čuti ružne riječi iz njegovih usta. U potpunosti se u svom životu držao hadisi šerifa koji glasi:“Ko vjeruje Boga dž.š. i u Sudnji dan, neka govori ono što je dobro ili neka šuti.“[8] 

Nakon kraće bolesti, hadži Mujaga je preselio na bolji svijet 23. marta 1959. godine. Vijest o njegovoj smrti brzo se pronijela na sve strane donoseći tugu zbog rastanka svima onima koji su ga poznavali, voljeli i cijenili. A takvih je bilo mnogo. I među muslimanima i nemuslimanima. Ovi prvi su mu učili Fatihe, a ovi drugi palili svijeće pred njegovu plemenitu dušu.

Dženazu mu je klanjao njegov mahalski imam, hafiz Ibrahim-ef. Proho, a pokopan je na mezarju Hambina carina. Njegova dženaza je bio dotad nezapamćen događaj u Sarajevu. Bio je to ispraćaj dostojan hadži Mujage Merhemića, dobrotvora, humaniste, znamenitog učenjaka ali prije svega velikog duhovnog velikana ovih prostora.