Autor: hfz. Mahmud Traljić
U ponedeljak, 25. novembra 1985. godine, u Sarajevu je preselio na ahiret hadži hafiz Smail-ef. Fazlić, imam i hatib Čekrekči Muslihuddin džamije i mualim. Njegovom smrću nestalo je jedne dobro poznate osobe ne samo u Sarajevu, nego i u Bosni i Hercegovini. Uz to nestalo je jednog od najstarijih i poznatih sarajevskih hafiza.
Rođen je u Sarajevu 15. juna 1909. godine. Tu je završio mekteb, osnovnu školu i nekoliko razreda Hadži Ismail Misrije (Atmejdan) medrese. Svoju vjersku naobrazbu upotpunjavao je i tako, što je mnogo čitao i pohađao privatne dersove Ahmed-ef. Bureka, Muhamed-ef. Tufe i Nuri-ef. Zahića. Kako je bio veoma dobre memorije, dobro je pamtio sve što je učio i slušao. Posebno je pamtio narodne običaje, osobito one koji su bili u vezi s vjerskim propisima. Hifz je počeo učiti pred imamom i mualimom na Hridu rahmetli Mustafa-ef. Derviševićem, a nastavio je pred hadži hafizom Šakir-ef. Tuzlom, istaknutim karijom i doajenom sarajevskih hafiza.
Godine 1927. postavljen je za mujezina Čekreči Muslihuddin džamije. Kao mujezin u ovoj džamiji ostao je do 1942. godine, kada je postavljen za imama i hatiba iste džamije. Na ovoj dužnosti ostao je do smrti. Još prije 1942. godine bio je imam u nekoliko sarajevskih džamija (Kečedži hadži Sinan-Bakarevića, Gazi Mehmed beg-Bistrik, Kara Ferhat – Pod tunelom.) U ovim džamijama klanjao je noćne, dok je u Čekrekči Muslihuddinovoj klanjao dnevne vaktove. Jedno vrijeme je klanjao akšam u Timurhanovoj džamiji u Čeljigovićima, a jaciju u Hitri-Sulejmanovoj na Pajama. Teravih-namaz je počeo kao imam klanjati prvo u kući Mujage Hadži-Baščauševića i u hanu Bešir-ef. Mašića (na staroj željezničkoj stanici u Sarajevu). U ovom hanu džemat su sačinjavali službenici sa stanice i gosti iz hana. U Čekrekči Muslihuddinovoj džamiji klanjao je teraviju hatmom više od 20 godina.
Kao muallim Fazlić je radio u mektebu Sagr hadži Ali na Hridu i hadži Osman-bega Dženetića mektebu na Bistriku. U ovom mektebu bio je mualim više od deset godina. Kao mualim imao je velikog uspjeha, iako nije imao savremene pedagoške spreme. Bio je vrlo strog, ali ga je većina njegovih učenika i poslije mekteba sretala s pošstovanjem i uvažavanjem. Neko vrijeme je i privatno učio djecu. I tu je polučivao dobar uspjeh.
Volio je i cijenio hifz. Nastojao je da hafiza bude što više. Pred njim je završila hifz nekolicina njih, dok je započelo još više. Hafiza Asima Pušinu naučio je za tri godine cijeli Kur'an, iako Asim zbog kratkovidnosti nije znao ni čitati ni pisati. Asim je kasnije bio vrlo „kavi“ hafiz. Pred hadži hafizom Smail-efendijom završili su i hadži hafiz Ismet-ef. Spahić, imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije i nastavnik kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi, te hadži hafiz Hamza-ef. Grabus, imam i hatib u Pazariću kod Sarajeva. Do pred smrt pred njim su hifz učila dvojica učenika medrese od kojih jedan uči po 10, a drugi po 9 sahifa-stranica.
Odmah po završetku hifza 1930. godine počeo je učiti uz ramazan mukabelu iza ikindije u Čekrelči Muslihuddin džamiji. Tu je mukabelu učio neprekidno sve dok ga bolest nije omela od redovnog dolaženja u džamiju. U istoj džamiji učio je nekoliko godina mukabelu i pred ikindiju. Pored ove džamije hadži hafiz Smail-ef. je učio mukabelu i u Gazi Husrev-begovoj džamiji i jedno vrijeme pred podne (mukabela „mladih hafiza“), a nekoliko godina i na sehur. Dugi niz godina učio je pred podne mukabelu u džamiji Duradžik hadži Ahmed u Sagrdžijama. Niz godina bio je džuzhan i član kolegija Devrihana u Begovoj džamiji.
Hadž je za sebe obavio 1932. godine. Od tada je još 13 puta išao kao bedel na hadž. Za koga je on otišao kao bedel, mogao je biti miran da će se izvršiti sve kako treba, jer je hadži hafiz Smail-ef. bio poznat kao dosljedan i revan izvršitelj svih obaveza vezanih za hadž i njegove obrede. Kad god mu se pružila prilika, pri odlasku i povratku s hadža, posjetio bi još koju zemlju i proputovao krajeve, koje dotle nije obišao.
Volio je putovati. Obišao je dosta velik dio svijeta. Bio je na četiri kontinenta. Kako je sam kazivao, obišao je više od 30 zemalja. Malo je islamskih zemalja u kojima on nije bio. O svojim putovanjima mnogo je pripovijedao prijateljima, a kako je zapažao i sitnice, ta njegova pripovijedanja bila su i zanimljiva i poučna. O dva njegova putovanja kod nas je nešto i zabilježeno. H. F. Hadžibajrić je u jednom članku (Preporod, 1974, broj od 1. VIII) iznio njegovo pripovijedanje o posjeti muslimanima u Rumuniji, zapravo u Dobrudži, a H. K. Hadžić je u nekoliko nastavaka opisao Fazlićevo pripovijedanje o posjeti Indiji i Nepalu. Hadžić je ovo pripovijedanje upotpunio statističkim i hostorijskim podacima o mjestima, u kojima je naš hadži hafiz boravio (Preporod, 1975, brojevi od 1. maja do 31. jula). Velika je šteta da nije niko uobličio njegovo pripovijedanje i o drugim mjestima i zemljama, koje je hadži hafiz posjetio. Sa tih putovanja redovno je donosio turističke vodiče i prospekte kao i interesantne fotografije. Tako je sakupio lijepu zbirku vodiča, prospekata i fotografija.
Mnogo je čitao, osobito vjersku literaturu. Nastojao je i drugim ljudima pružiti mogućnost da ponešto lijepo i korisno pročitaju. Samoinicijativno bi nakupovao vjerske literature i ponio na Ajvatovicu, kuda je išao svake godine, dok se Ajvatovica provodila (do poslije II svjetskog rata). Tu bi prodavao knjige, a nešto bi i besplatno podijelio. Kad je u toku rata bilo otežano putovati i kad je željeznički saobraćaj bio često prekidan, a ni poštanski promet nije bio redovan, hadži hafiz Smail-ef. bi, uprkos tim otežanim uslovima, El-Hidajina izdanja sobom nosio u mnoga mjesta, samo neka dobra knjiga što prije dođe u ruke čitalaca.
Na poticaj rahm. Hadži Mehmed-ef. Handžića, naš je hadži hafiz izvršio popis hafiza u Sarajevu od 1878. godine do 1942. U tu svrhu obišao je sva sarajevska muslimanska greblja da bi utvrdio kad je koji hafiz umro. Žive hafize poredao je po starosti i kad je koji završio hifz. Tom prilikom je Handžić napisao rad „Pamćenje Kur'ana napamet (hifz)“. Sve je to onda skupa izašlo u listu El-Hidaje pod naslovom „Pamćenje Kur'ana napamet i hafizi u Sarajevu od 1878. godine do danas“ (god. V/1941-42, br. 8-10, str. 193-204). Kasnije je od toga izišao i separat. Starješinstvo IZ za BiH, Hrvatsku i Sloveniju izdalo je 1981. godine drugo izdanje ovog materijala pod naslovom Hafizi u Sarajevu od 1878. do danas (strana 45+3, džepni format).
Sabrao je i izdao Zbirku dova (molitvi) 1975. godine. Zbirka je sadržavala 100 dova, koje se uče u raznim prilikama. To je uradio da bi pomogao i imamima i ostalim muslimanima, koji su često tražili, šta se u raznim prilikama uči. Kako je ovo njegovo izdanje brzo rasprodano, on je zbirku proširio na 125 dova, pa je Starješinstvo IZ u Sarajevu izdalo ovo drugo izdanje 1982. godine. Prednost ove zbirke je u tome, što pored arapskog teksta dova ima i latinični tekst, tako da oni koji ne znaju arapsko pismo, mogu učiti dove na arapskom jeziku u latinici. I ovo izdanje dova brzo je nestalo s tržiašta, pa je Starješinstvo ponovo štampalo ovu zbirku, koja ovih dana treba izaći iz štampe kao treće izdanje. Bio je sastavio i kratak ilmihal, zapravo bio je obradio tzv. „54. šarta“, ali za to nije našao izdavača. Osim toga i njegov jezik bio je pun anegdota i doskočica. Kad je bio raspoložen bilo je vrlo ugodno sjediti u njegovu društvu, jer je znao oraspoložiti sve prisutne. Od njega se moglo mnogo toga i naučiti jer nije bio nimalo škrt u upućivanju i ukazivanju. Čuvao je muslimanske običaje koliko god je više mogao. Govorio je da smo dužni to svoje blago čuvati i nastojati da se ništa ne zaboravi. U tome je imao vidna uspjeha. Na jeziku je bio oštar i nikome nije ostajao dužan. I pored toga svijet ga je volio i poštovao, što je najbolje pokazala njegova dženaza. Ukopan je u Faletićima kod Sarajeva 26. novembra 1985. godine.
(Prvi put objavljeno u: Preporod, XVI/1985, br. 24(368), str. 14.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 81-86.