Autor: mr. Nihad Čamdžić
Na samom početku ovog dijela predstavljanja islamske kulture i civilizacije podsjetimo se na te formativne činioce islamske kulture i civlizacije: uspostava vjerskog zakona, dominantni monoteistički svjetopogled, dinamični racionalistički faktor, snaga sveprisutnog i dostupnog znanja i znanosti, poštivanje prava potlačenih i siromašnih, hidžra i iseljenje i na kraju tolerancija, kao paradigma poželjnog međureligijskog i međukulturalnog odnosa i suživota različitih religija i kultura na jednom prostoru i pod jednom vlašću.
No, nastavimo sa pojašnjenjima činilaca nastaka islamske kulture i civilizacije.
5. Znanje i stjecanje znanja
Četvrti dio serijala tekstova o islamskoj kulturi i civilizaciji posvetili smo znanju i značaju koji islam pridaje znanju i znanosti, stoga se ovoga puta zadovoljavamo nešto općenitijim prikazom i pojašnjenjem ovog činioca.
Svim razumnim ljudima jasna je uloga i značaj koji znanje, znanost, tehnika i tehnologija imaju u samom procesu formiranja i razvoja svakog društva, međutim, kao nešto što prethodi tome, još je bitniji odnos i pristup, odnosno pogled koji neka civilizacija, društvo ili narod imaju prema znanju. Kazali smo da je jedan od najvećih doprinosa islama svjetskoj civilizaciji i kulturi upravo njegovo nastojanje u izgradnji sistema koji omogućava široko prisustvo pismenosti i učenosti u svim slojevima društva kao i to da je traganje za znanjem uzdigao na razinu Boguugodnog djela, što nikada prije u historiji nije zabilježeno. Islam kao nebeska religija, pozivajući ljude na put spoznaje Boga, samog sebe i svijeta oko sebe, zapovijeda i naređuje svim svojim pristalicama da se maksimalno potrude u stjecanju znanja i uklanjanju neznanja iz društva, što se ujedno smatra pretpostavkom ispravne spoznaje Boga, čovjeka i prirode.
Božiji poslanik, Muhammed, s.a.v.a., naređivao je svim ljudima da tragaju za znanjem pa čak i u najudaljenijim mjestima. Ponekad učenima i znanosti pridaje toliki značaj da san učenjaka smatraju vrjednijim od ibadeta neznalice te da njegovo pero uzdižu iznad krvi šehida i onih koji su poginuli na Božijem putu, a sa druge strane, ponekad kritikuje one učene koji ne djeluju i ne rade u skladu sa svojim znanjem želeći ih sve time podstaknuti da na sticanje znanja koje će koristiti i njima i svim drugim ljudima i na ovom i na budućem svijetu. Pored toga, učeni se smatraju nasljednicima poslanika. Na ovaj način racionalizam i znanje, prožeti sviješću o Božjem sveprisustvu, svemoći i Njegovu gospodarstvu, smatraju se aktivnim faktorom koji utječe na nastanak, razvoj i tok ljudske civilizacije.
6. Hidžra i iseljavanje
Hidžra, odnosno iseljenje u cilju očuvanja vjere i dostojanstva, pronošenja istine, traganja za boljim uvjetima razvoja vlastite ličnosti jedno je specifično obilježje islama, čija uloga je bila posebno izražena u ranom periodu islama, ali i u periodu ekspanzije i procvata islamske civilizacije. Iseljenje muslimana u Abisiniju (pete godine nakon objave poslanstva), hidžra Ša'b ibn Ebi Taliba (sedme godine nakon objave poslanstva) i Poslanikova hidžra (trinaeste godine nakon objave poslanstva) predstavljala je obrazac za sve naredne generacije muslimana na osnovu kojeg su oni gradili temelje nove civilizacije.
Analiziramo li živote velikih preporoditelja, revolucionara i utemeljitelja imperija, primijetit ćemo da su skoro svi tokom perioda svoga stasavanja i borbe činili hidžru, to jest iseljavali se sa ciljem upotpunjavanja svoga znanja, stjecanja iskustva, očuvanja života i ponovne pripreme sebe i vlastitog okruženja za konačni preokret i izvojevanje pobjede. Naravno, ove opće postavke u vezi iseljenja dodatno su osnažene i učvršćene u muslimanskim zajednicama odnosom Kur'ana prema hidžri. Kur'an, a.š., vjernicima naređuje da putuju po zemlji, stiču spoznaju o Allahovom stvaranju i gospodarenju svijetom, istražuju sudbine različitih naroda i civilizacija i analiziraju puteve njihova uspona, razvoja i uzroke njihova pada i propasti.
Nedvojbeno hidžra poput činioca sticanja znanja i iskustva igra značajnu ulogu u procesu razmjene kulturno-civilizacijskog nasljeđa i izgradnje novih društava i civilizacija. Oduvijek su iseljenici bili ti koji su prenosili znanje i kulturu, uvijek su oni bili ti koji su obogaćivali vlastito iskustvo, znanje i shvatanje i poučavali i usmjeravali ljude i njihove zajednice. Prisustvo iseljenika u određenim društvima podrazumijeva pojavu interaktivnog djelovanja i utjecaja iseljeničke i domicilne kulture i tradicije i praćeno je kulturnim promjenama i transformacijama.
Trgovci, kao jedni od prvih muslimanskih misionara, pronosili su vjeru među različite narode koristeći se jezikom i vlastitim praktičnim primjerom i ponašanjem kao najjednostavnijim sredstvima komunikacije. Učeći jezike naroda sa kojima su ostvarivali kontakte, oni su ostvarivali s njima komunikaciju, upoznavali se s njihovim običajima, kulturom i znanstvenim dostignućima, usvajali njihova vrijedna dostignuća i prenosili ga u svoje zajednice, nastojeći ljude upoznati sa pozitivnim iskustvima drugih ljudi i podstaknuti ih na primjenu tih iskustava i znanja u vlastitom životu. U isto vrijeme oni su druge, nemuslimanske narode, upoznavali sa plemenitim učenjima islama, principima ličnog i društvenog života i odnosa među ljudima, ostavljajući snažan utisak na sve one koji su sa njima ostvarivali kontakte. Jedan od najboljih primjera ove vrste jeste putovanje trgovaca koji su u četvrtom hidžretskom stoljeću, pa čak i prije toga, otputovali u kinesku luku Kantun (Hanfu) gdje su uporedo sa obavljanjem svojih trgovačkih aktivnosti neumorno radili na pronošenju poruke islama i širenju islamske kulture. Njihov boravak tamo je rezultirao nastankom osobene muslimanske zajednice koja se nakon nekog vremena izborila kod kineskih vlasti da im dopusti formiranje šerijatskog suda. Nakon dupuštenja vlasti, šerijatski sudija (kadija) u tom gradu je preuzeo sve međumuslimanske sporove i sudio im po islamskom vjerozakonu.