Autor: Mustafa Prljača
Sjedio je, naslonjen na zid pećine, i dugo zurio u nebo. Zvijezda je stajala visoko i drhturila nad njegovom glavom. U njemu je, istovremeno, svijetlila misao: da li bi ona, doista, mogla biti Bog?! – pitao se Ibrahim.
Utom je zvijezda zašla, izgubila se, utonula u mrak.
„Ne volim one koji zalaze“, pomislio je. „Nije moguće da se Bog pojavi i da ga potom nestane, da se izgubi negdje! Bog bi morao biti uvijek prisutan!“
Tada se na nebu pojavio Mjesec. Kao da je iskočio iz oblaka, ukazao se u svoj svojoj veličini i ljepoti, i obasjao zemlju, brda i doline… Prizor je bio veličanstven i u dušu Ibrahimovu unosio uzbuđenje, oči mu ispunjavao ljepotom.
„Da li bi ovo mogao biti On?!“ upitao se. „Lijepo izgleda i prijatan je. Oči rado gledaju u njega, srce mu se raduje…“
Ali ubzo i Mjesec zađe, izgubi se iz vida. Za njim ostade tama, mrak prekri okolicu svu.
„Ne, ne!“ mislio je Ibrahim. „Ne može biti Bog ono što zalazi, čega nestaje, čija svjetlost prestaje sjati… To nikako ne može biti Bog!“
Tako osvanu jutro, a Ibrahim još uvijek bijaše oslonjen na zid pećine. Na nebu se pojavi Sunce, snažno i blještavo.
„Veće je i od Mjeseca i od zvijezda koje sam noćas gledao – da li bi ono moglo biti Bog?!“
Sjedio je i mislio. Snene oči lutale su divnim plavičastim nebom. Sunce je jačalo i dizalo se gore.
Dođe i podne i Sunce skoro bijaše ponad njegove glave, zatim se nagnu prema brdu i kasnije ga nestade tamo u daljini. Izgubi se iz vida, kao i Mjesec, kao i zvijezde.
„Ako me pravi Bog ne uputi, ja neću umjeti pronaći stazu do Njega!“ osjeti Ibrahim u sebi nemoć. „Bože, Ti me naputi! Ja posigurno znam da ono što obožava moj narod nije istina! Povedi me, Bože, Ti ispravnim putem! Mom srcu osvijetli ga, mom razumu ga učini jasnim!“
Tom njegovom zovu Gospodar njegov odazva se brzo:
„O, Ibrahime!“
„Odazivam Ti se, Gospodaru!“ šaputao je, a srce je kucalo snažno.
„Predaj se Meni!“
„Predajem se, sav, Gospodaru svjetova svih! Vodi me Ti stazama svijetlim kojim ću stići blizini Tvojoj!“
Licem je pao na tle, na sedždu Bogu, i plakao. I sav se tresao od uzbuđenja koje je nadolazilo poput talasa…
Izvor: Nedim Begović, Nizama Begović i Sifet Suljić, Ilmihal 6, udžbenik za mektebe, El-Kalem, 2015, str. 10.