Ispravan stav prema vremenu

---

Ispravan islamski stav prema vremenu uzima u obzir i prošlost i sadašnjost i budućnost.

Neophodan je osvrt na prošlost

Osvrt na prošlost je neophodan zbog uzimanja u obzir njenih događaja i izvlačenja pouke iz sudbine i životnog puta prijašnjih naroda i zakonitosti po kojima Allah, dž.š., obično postupa sa njima jer je prošlost čuvar dešavanja i riznica opomena i pouka.

Rekao je Uzvišeni:

Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujete po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili.[1]

Ako vi dopadate rana i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednim, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike.[2]

A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti se predavali – a Allah izdržljive voli.[3]

Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.[4]

Neophodan je osvrt na prošlost da bi se okoristili onim što su nam ostavile prethodne generacije u vidu različitih naučnih disciplina, literature i umjetnosti, nakon što se istraži i kritički ispita njihova ispravnost, uzevši od svega toga ono što odgovara našem vremenu i stanju u kojem se nalazimo.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u hadisu rekao:

„Mudra riječ je kao vjernikova izgubljena stvar, gdje god da je nađe on ima najveće pravo na nju.“[5]

Nije ispravno odbacivanje starog samo zbog toga što je ono staro, jer zaista postoje stvari čija drevnost predstavlja prednost i posebnu vrlinu, a priroda tih stvari je da odbijaju svaki pokušaj izmjene.

Zar nije vrlina Kur'ana to da je on Allahov, dž.š., govor čija permanentna savremenost nije prolazna stvar, ne propada, niti prestaje biti aktuelan tokom vremena ili smjenjivanjem historijskih razdoblja?

Zar nije vrlina Ka'be to da je ona vijekovima hodočašćeni željeni „Drevni hram“ (el-Bejtu-l-Atik)?[6]

Zaista se Kur'an ne mijenja!

Zaista je Ka'ba nezamjenljiva!

Zaista se istinitosti i činjenice ne mijenjaju!

Zagovarači „preporoda“ su pretjerali kada su se okrenuli od svega staroga i aplaudirali svemu novom, jer se u ostavštini prošlosti mogu kriti stvari koje su od neprocjenjive vrijednosti, a među novitetima stvari nezamislive štetnosti.

Ismijao ih je arapski i islamski književnik Mustafa Sadik er-Rafi’ kada je rekao: „Oni zaista hoće da izmjene vjeru, jezik, Sunce i Mjesec.“

A prvak pjesnika Ahmed Ševki reče o njima u svojoj kasidi o „El-Azharu“, kritikujući neke svoje neistomišljenike koji sebe smatraju reformatorima:

Ne idi stopama zavedene skupine,

koji u svakoj starini zlo nalaze.

I da samo mogu javno bi zanijekali

umrle djedove pa i žive očeve.

Svaki prevodnik rušenja drevnoga

kada priđe izgradnji novoga uzmakne.

Drevnost i savremenost su dva relativna pojma. Koliko je samo starog staro za nekoga, a novo za drugoga, a koliko je samo novog novo za nekoga, a staro za drugoga, a koliko je samo novog što ne ostaje takvim zauvijek, jer ono što je staro danas bilo je novo jučer, a ono što je novo danas ostarit će sutra.

Sa svakim danom koji ide čovjek mora da zastane, razmisli, preispita i korigira samog sebe. Šta je uradio toga dana? Zašto je to uradio? Šta je propustio? Zašto je propustio?

Lijepo bi bilo da to uradi prije spavanja.

Zaista se momenat preispitavanja vlastitih postupaka mora ubrajati u trenutke ljudskog duhovnog uspona, jer čovjek tako svoj razum čini kontrolorom požude i daje mu vlast nad strastima. Vjernik čini vjeru u svom srcu policajcem koji nadgleda i nadzornikom koji obračunava, ali i sudijom koji sudi. Sa svim ovim, čovjek se izdiže iz stanja „duše koja je sklona zlu“ prema stanju „duše koja sama sebi kori“, kada se osmjeli da priđe zabranjenom ili bude nemarna prema izvršavanju naređenog.

Već smo spomenuli hadis u kojem se kaže: „Razumnom čovjeku su neophodna četri trenutka…“, a od njih je Poslanik s.a.v.s. spomenuo i „trenutak u kojem preispituje svoje postupke“.

Rekao je vođa pravovjernih Omer b. El-Hattab r.a.: „Pozivajte svoje duše na odgovornost prije nego što budu pozvane i odvagajte svoja djela prije nego što budu vagana.“

Znao je štapićem udarati po svojima stopalima kada se spusti noć, govoreći svojoj duši: „Šta si danas uradila?“

Rekao je Mejmun b. Mihran, jedan od tabi ‘ina: „Bogobojazan čovjek više nadzire svoju dušu nego što mu je nadzire nepravedan vladar i škrt ortak.“

A Hasan el-Basri je rekao: „Vjernik je jači od svoje duše, jer je nadzire u ime Allaha. Zaista će biti olakšan obračun djela na Sudnjem danu ljudima koji su na Dunjaluku pozivali svoje duše na odgovornost, a bit će otežan onim ljudima koji su živjeli bez „el-muhasebe'“.

Zatim je objasnio riječ el-muhasebe sljedećim primjerom: „Zaista vjernik, kada mu iznenadno dođe nešto što mu se sviđa, kaže: ‘Tako mi Allaha sviđaš mi se i zaista si mi potrebno, ali teško se može preći razdaljina koja je između tebe i mene!'“ (Ovo se naziva razmišljanjem o posljedicama prije nego se neko djelo uradi).

Zatim nastavi: „A kada se njegovom nepažnjom nešto desi, obrati se svojoj duši i kaže joj: ‘Šta si htjela sa ovim? Tako mi Allaha ne mogu naći opravdanje za ovo i Allaha mi neću se više vratiti ovome, ako Bog da.“ (Ovdje se radi o korigiranju poslije učinjenog nedjela.). Pa ako ne zastane i ne razmisli o svojim djelima svaki dan, neka to učini svakih nekoliko dana i svake sedmice jedanput, znajući šta mu je od koristi, a šta nije. Također je potrebno da učini to isto, samo da mnogo detaljnije, na kraju svakog mjeseca i mnogo detaljnije na ispraćaju stare i dočeku nove godine, da bi se temeljito procijenilo ono što je propustio i popravio ono što slijedi. Sve ovo možemo nazvati završnim godišnjim računom.

Jedna od čudnih novotarija koju su izmislili zapadnjaci, a nažalost su ih počeli slijediti u tome i neki muslimani, jeste da neko organizuje, kada god prođe godina njegova života, prekrasnu proslavu i priredi na njoj najukusnije i najbolje vrste hrane i pića, To je ono što ljudi danas nazivaju rođendan. Složiše se oko rituala i običaja koje Allah, dž.š., nikad nije propisao, kao što je stavljanje svijeća na rođendansku tortu, čiji je broj srazmjeran odgovarajućem broju godina ili desetljeća, iza čega slijedi njihovo gašenje u teatarskom stilu i razmjena čestitki i poklona prilikom ovog događaja.

Zaista je razumnom čovjeku prioritetnije da umjesto ovog slijepog slijeđenja, koje nema nikakvog značaja ni koristi, iskoristi ovaj istek godine svog života i duboko razmisli, kao što to radi pažljiv trgovac na kraju svake godine, kontrolišući knjigovodstvo, stanje neprodate robe i dugova, da bi saznao šta mu je bilo od koristi, a šta ne, i da bi znao razlikovati bankrot od poslovnog uspjeha, moleći Allaha, dž.š., da bude njegovo danas bolje od njegovog jučer i njegovo sutra bolje od njegovog danas.

Bitnije je razumnom čovjeku da nadgleda i korigira sebe tokom cijele godine o kojoj će ga pitati Allah, dž.š., jer to nije malen vremenski period…

To je godina!!! Dvanaest mjeseci!!!

U svakom mjesecu je trideset dana. U svakom danu su dvadeset i četri sahata. Svaki sahat je šezdeset minuta. Svaka minuta je šezdeset sekundi, a svakoj sekundi je Allahova, dž.š., blagodat kojom je obasuo čovjeka i Allahov, dž.š., emanet koji mu je povjerio.

Bilo bi bolje ovom razumnom čovjeku da tuguje zbog svoje duše, onoga što je srušeno od građevine njegovog životnog vijeka i onog što je zauvijek zabilježeno u memoarima njegovog života. Zato je svaki dan koji prolazi poput lista koji vehne i opada sa drveta.

Neka se Allah, dž.š., smiluje Hasanu el-Basriju koji je rekao: „O sine Ademov, ti si niz dana odbrojanih, kakogod prođe koji dan, ode dio tebe.“

A Ebu Ali ed-Dekkak je ispjevao:

Svaki dan koji prolazi uzme dio mene

U srcu žalost potakne, zatim ode.

Doda drugi pjesnik:

Obradova se neko: prođoše mi noći

A bi njihov odlazak njemu istekom.

Dok jedan reče:

Mi se radujemo danima, koje ćemo ostaviti!

A svaki dan koji prođe dio je života.

To bi bilo ono najbitnije za razumnog čovjeka, ali su razumni na dunjaluku malobrojni.

Pogled prema budućnosti

Neophodno je usmjeriti pogled i prema budućnosti. Čovjek je po svojoj prirodi okrenut budućnosti, ne može je zanemariti niti učiniti „zadnjom rupom na svirali“. Kao što je obdaren sposobnošću i onim što se desilo u njoj, tako je obdaren i maštom, koja mu oslikava budućnost i ono što očekuje da se u njoj desi.

Jedna od karakteristika budućnosti je to da ona spada u nama nevidljivi i nepoznati svijet, ne znamo kakve tajne krije i kakvo nam se dobro i zlo u njoj sprema…

A čovjek ne zna šta će sutra zaraditi…[7]

Jedna od njenih karakteristika je to da sve u njoj dolazeće blizu, koliko god neko mislio da je ono daleko ili da sporo dolazi. Zbog ovog rečeno da zaista sa današnjicom dolazi sutrašnjica, i da je zaista sutrašnjica za onog koji je pogledao u nju blizu.

A smak svijeta će u tren oka doći, ili još brže…[8]

Pametan je onaj koji se sprema za budućnost i koji je pripravan za nešto prije nego se ono desi.

O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio…[9]

Onima koji misle da je islam privezao čovjeka za prošlost nedostaje razumijevanje suštine islama i njegovog stvarnog značenja.

Najvažniji zadatak islama je da priprema čovjeka za vječni život, dakle budućnost; za dom koji je bolji i trajniji od ovosvjetskog prebivališta.

Vidimo da usmjeravnaje pogleda prema budućnosti ima temeljni značaj u vjeri. Kao što je rečeno u hadisu: „Zaista je Allahov rob uvijek između dvije bojazni: izmeđi onoga što je prošlo – ne zna kako će ga Allah ocijeniti, i onoga što slijedi – ne zna šta će mu u njemu Allah dosuditi. Pa neka uzme Allahov rob od sebe za svoju dušu, od Dunjaluka za Ahiret i od mladosti prije no što ostari! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, nema pokajanja poslije smrti i nema poslije ovog svijeta prebivališta osim Dženeta i Vatre.“

Nije značenje svega ovoga da vjernik ne smije da se brine osim o svojoj budućnosti na drugom svijetu, zanemarujući pri tome ovaj svijet. Naprotiv, islam uči muslimana da se sprema za sutrašnjicu, da pojača svoju spremnost, da uvede mjere opreza i da ništa ne prepušta slučaju, bilo to na polju vjere ili dunjaluka.

Tako nalazimo Resulullaha, s.a.v.s., koji je najsvjetliji uzor za vjernika, kako traga za boljom budućnosti islamske misije kada je uzeo prisegu medinskih plemena Evs i Hazredž i razmišljao o preseljenju u Medinu, pokušavajući da uz pomoć čvrste baze uspostavi vladavinu islamskog prava i društva.

Zar nisu bile prva i druga prisega na Akabi, zatim pripremanje za preseljenje u Jesrib (Medinu) požrtvovan napor i precizan plan za izgradnju budućnosti islama.

Po pitanju ovosvjetskih stvari, naći ćemo ga kako pribavlja svojoj porodici živežne namirnice za čitavu godinu, ne smatrajući da između toga i tevekkula (oslanja na Allaha, dž.š.) postoji ikakva oprečnost, jer tevekkul ne isključuje uzročno-posljedične zakone.

Interes za sadašnjost

Ako je vjernik spoznao neophodnost preispitivanja prošlosti (radi uzimanja pouke, polučivanja koristi i preračunavanja onoga što se postiglo i izgubilo), kao i neophodnost pogleda prema budućnosti (zbog poboljšanja spremnosti za ono što dolazi i pripremanja za odlazak na drugi svijet; kao što je rečeno u Kur'anu: I neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio…), onda je logična i neophodnost usmjeravanja posebne pažnje prema sadašnjosti i trenutku u kojem živimo da bismo ga iskoristili prije nego što nam izmakne.

Hudždžet-l-islam imam Ebu Hamid el-Gazali u ovome djelu Ihja’ ulumi-d-Din kaže:

„Tri su vremenska razdoblja:

– prvo je ono u kome nema umora za Allahova, dž.š., roba, kako god da je ono proteklo: u teškoći ili u blagostanju;

– drugo je budućnost koja tek dolazi. Ne zna Allahov, dž.š., rob da li će živjeti do njegovog nastupanja ili ne, niti zna šta je Allah, dž.š., odredio da bude u njemu;

– treće razdoblje je sadašnjost; Allahov, dž.š., rob treba da se trudi i bori protiv svojih prohtijeva u ovom razdoblju, kao što stalni osjećaj prisustva njegova Gospodara treba da pozitivno utiče na njegov trenutačni rad.“

Pa ako mu ne dođe budućnost, neće moći uzdisati za njenim gubitkom, a ako mu ipak dođe, ostvario je u cijelosti svoje pravo kao što ga je ostvario u prvom razdoblju (prošlosti). Zato ne treba nada za životom da se proteže u daleku budućnost, pa da se time odgađa pokajanje i istinsko pridržavanje vjere, nego čovjek po ovom pitanju treba samo gledati na vrijeme u kojem živi, kao što treba biti u nedoumici da li su to možda njegovi posljednji trenuci?! Pa ako jemoguće da su to njegovi posljednji trenuci, trebao bi se nalaziti u stanju koje nije pokuđeno za dolazak smrti, kao što bi njegovi postupci trebali biti ograničeni na hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji prenosi Ebu Zerr, r.a.:

„Ne traži vjernik ništa osim tri stvari: opskrbu (dobra djela) za uspjeh na budućem svijetu, potrepštine za ovodunjalučki život i dozvoljeni užitak.“

U drugom hadisu se kaže:

„Razumnom čovjeku su potrebna četiri trenutka:

– trenutak u kojem se obraća svome Gospodaru;

– trenutak u kome korigira svoje postupke;

– trenutak u kojem razmišlja o onome što je stvorio Allah, dž.š., i

– trenutak u kojem će se posvetiti životnim potrebama.“

Zaista ovi trenuci predstavljaju pomoć u ostalim momentima života.

On također ne mora, u momentu u kojem je zauzet jelom i pićem, napustiti djela koja spadaju u najbolja: spominjanje Allaha, dž.š., (zikrullah) i razmišljanje o Njemu i Njegovoj Uzvišenosti. Zaista je hrana koju jede vrlo čudesan primjer. Kada bi čovjek porazmislio o njemu i pronikao u njega, bilo bi to bolje od mnogih fizičkih radnji.

Pjesnik reče:

Bijaše tvoje prošlo jučer svjedokom iskrenim

A danas ono protiv tebe svjedoči.

Pa ako si grijeh jučer počinio

Učini dobročinstvo pa ćeš hvaljen biti.

Ne odgađaj nikada dobro djelo do sutra

Možda dođe sutra, a ti si preminuo.

Ako si zadovoljio svoje danas, vratilo se dobro njegovo

Dok jučer koje prođe vratiti se ne može.

Od najveličanstevnijeg što je došlo na polju podsticaja na djelo, odajući počast sadašnjosti, jeste hadis koji smo već spomenuli, a u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

„Kada dođe vrijeme Sudnjem danu, a u ruci nekoga od vas bude palmina mladica, neka je posadi, ako to može učiniti prije nego nastupi Sudnji dan.“

Ovdje analitički zastajemo, razmišljajući o ovom hadisu koji zadivljuje, pitajući se zašto Allahov Poslanik, s.a.v.s., naređuje onome koji posjeduje mladicu da je posadi ako može? Taj čovjek neće živjeti toliko da bi stigao ubrati plod onoga što je posadio. On ne sadi tu palminu mladicu da bi se okoristili oni koji će doći iza njega, kao u priči kada je oronuli starac koji je sadio stablo masline upitan zašto ga sadi kada je već jednom nogom u grobu.

„Sadili su nam oni prije nas, pa smo jeli, a mi sadimo da bi jeli oni poslije nas“, odgovori starac.

Međutim, u situacijama koju spominje hadis niko neće živjeti toliko da bi mogao sutra jesti ono što se tad posadi, jer Sudnji dan je zaista tu ili će uskoro nastati i tada niko nema nade u život.

Dakle, zašto sađenje u tom momentu? Stvar je jasna: to je iskazivanje počasti radu i njegovoj biti, okoristio se neko njegovim plodovima ili ne. To je isticanje toga da čovjek musliman ne ostavlja kultivisanje zemlje i proizvodnju o kojoj ovisi njegov život i ne diže ruke od rada i blagodati sve dok život postoji. To znači da on ne smije živjeti bez rada, ni tren, čak i kad bi Israfil uzeo rog (es-Sur) da puhne u njega, čime se ruši čitava platnena šatra života.

Zaista čin sađenja palmine mladice u situaciji poput ove ukazuje na istinsku pažnju koju treba pokloniti stvarnosti i trenutku u kome smo se našli, bez bespotrebnog osvrtanja na prošlost ili razmišljanja o budućnosti.

 

Izvor: Jusuf el-Karadavi, Značaj vremena u životu muslimana, Muslimansko Bratstvo, Sarajevo, 2002, str. 80-93.