Jednog je dana Alejhisselam sjedio sa svojim ashabima. Ugledali su, čvrstog i snažnog mladića, koji je rano ujutro pošao raditi. Ashabi rekoše:
„Teško ovome! Kamo sreće da je svoju mladost upotrijebio na Allahovom putu.“
Alejhisselam na to reče:
„Ne govorite tako, jer ukoliko ovaj bude radio za sebe, kako bi se sačuvao od prošnje i bio neovisan o ljudima, onda je on na Allahovom putu. Ako bude radio za svoje iznemogle roditelje ili nejaku čeljad, kako bi i njih učinio neovisnim i zadovoljio njihove potrebe, i tada je on na Allahovom putu. A ako bude radio da bi se hvalisao i imetak gomilao, tada je on na šejtanovom putu.“
Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din, prijevod djela: Zuhdija Hasanović, Bookline d.o.o., Sarajevo, 2005, str. 196-197.