Ispunjenje amaneta i iskrenost u govoru

Među najvažnijim obavezama je da čovjek bude povjerljiv, da ispunjava zavjet i da iskreno govori. Postojanje toga je znak vjerovanja, a nepostojanje je znak licemjerja.

O važnosti navedenih osobina je dovoljno reći da Uzvišeni Bog u Kur’anu opisuje poslanike osobinama kao što su “poslanik pouzdani” ili “savjetnik povjerljivi”, te iskreni. Naprimjer, o Nuhu, a.s., kaže:

إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ نُوحٌ أَلَا تَتَّقُونَ ﴿١٠٦﴾ إِنِّي لَكُمْ رَسُولٌ أَمِينٌ ﴿١٠٧﴾

Kad im brat njihov Nuh reče: “Zar se Boga ne bojite? Ja sam vam, uistinu, Poslanik pouzdani.” (Eš-Šu‘ara, 106–107)

O Hudu, a.s., objavljuje:

إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ هُودٌ أَلَا تَتَّقُونَ ﴿١٢٤﴾ إِنِّي لَكُمْ رَسُولٌ أَمِينٌ ﴿١٢٥﴾

Kad im brat njihov Hud reče: “Zar se Boga ne bojite? Ja sam vam, uistinu, poslanik pouzdani…” (Eš-Šu‘ara, 124–125)

Na drugom mjestu je objavljeno da je Hud, a.s., kada ga je narod prozvao neukim i maloumnim, odgovorio:

قَالَ يَا قَوْمِ لَيْسَ بِي سَفَاهَةٌ وَلَـٰكِنِّي رَسُولٌ مِّن رَّبِّ الْعَالَمِينَ ﴿٦٧﴾ أُبَلِّغُكُمْ رِسَالَاتِ رَبِّي وَأَنَا لَكُمْ نَاصِحٌ أَمِينٌ ﴿٦٨﴾

O narode moj, nisam ja neznalica, nego sam poslanik Gospodara svjetova; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam savjetnik pouzdani. (El-A‘raf, 67–68)

O poslaniku Salihu, a.s., je isto tako objavio:

إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ صَالِحٌ أَلَا تَتَّقُونَ ﴿١٤٢﴾ إِنِّي لَكُمْ رَسُولٌ أَمِينٌ ﴿١٤٣﴾

Kad im brat njihov Salih reče: “Zar se Boga ne bojite? Ja sam vam, uistinu, poslanik pouzdani.” (Eš-Šu‘ara, 142–143)

A kada je Lutov, a.s., narod zanijekao poslanike Božije, u Kur’anu je rečeno:

إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ لُوطٌ أَلَا تَتَّقُونَ ﴿١٦١﴾ إِنِّي لَكُمْ رَسُولٌ أَمِينٌ ﴿١٦٢﴾

Kad im brat njihov Lut reče: “Zar se Boga ne bojite? Ja sam vam, uistinu, poslanik pouzdani.” (Eš-Šu‘ara, 161–162)

Također je o Poslaniku Šuajbu, a.s., objavljeno:

إِذْ قَالَ لَهُمْ شُعَيْبٌ أَلَا تَتَّقُونَ ﴿١٧٧﴾ إِنِّي لَكُمْ رَسُولٌ أَمِينٌ ﴿١٧٨﴾

Kad im Šuajb reče: “Zar se Boga ne bojite? Ja sam vam, uistinu, poslanik pouzdani.” (Eš-Šu‘ara, 177–178)

Kur’an i o Musau, a.s., kaže:

وَلَقَدْ فَتَنَّا قَبْلَهُمْ قَوْمَ فِرْعَوْنَ وَجَاءَهُمْ رَسُولٌ كَرِيمٌ ﴿١٧﴾ أَنْ أَدُّوا إِلَيَّ عِبَادَ اللَّـهِ ۖ إِنِّي لَكُمْ رَسُولٌ أَمِينٌ ﴿١٨﴾

A prije njih Mi smo faraonov narod u iskušenje stavili; pa im dođe poslanik plemeniti: “Predajte mi robove Božije, jer ja sam vam Poslanik pouzdani.” (Ed-Duhan, 17–18)

U drugom ajetu, koji govori o trenutku kada se Musa zaputio prema Medjenu, časni Kur’an kaže:

وَلَمَّا وَرَدَ مَاءَ مَدْيَنَ وَجَدَ عَلَيْهِ أُمَّةً مِّنَ النَّاسِ يَسْقُونَ وَوَجَدَ مِن دُونِهِمُ امْرَأَتَيْنِ تَذُودَانِ ۖ قَالَ مَا خَطْبُكُمَا ۖ قَالَتَا لَا نَسْقِي حَتَّىٰ يُصْدِرَ الرِّعَاءُ ۖ وَأَبُونَا شَيْخٌ كَبِيرٌ ﴿٢٣﴾ فَسَقَىٰ لَهُمَا ثُمَّ تَوَلَّىٰ إِلَى الظِّلِّ فَقَالَ رَبِّ إِنِّي لِمَا أَنزَلْتَ إِلَيَّ مِنْ خَيْرٍ فَقِيرٌ ﴿٢٤﴾

A kad stiže do vode medjenske, zateče kod nje skupinu ljudi kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. “Šta je s vama?” – upita on. “Mi ne napajamo dok čobani ne odu” – odgovoriše one – “a otac nam je veoma star.” I on im je napoji, a onda se skloni u hladovinu i reče: “Gospodaru moj, kakvo god mi dobro dadneš, zaista mi je potrebno!” (El-Kasas, 23–24)

U Kur’anu se zatim kaže:

فَجَاءَتْهُ إِحْدَاهُمَا تَمْشِي عَلَى اسْتِحْيَاءٍ قَالَتْ إِنَّ أَبِي يَدْعُوكَ لِيَجْزِيَكَ أَجْرَ مَا سَقَيْتَ لَنَا ﴿٢٥﴾

I jedna od njih dvije mu dođe poslije, idući stidljivo i reče: “Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!” (El-Kasas, 25)

Nakon toga je Musa, a.s., došao do Šuajba, a.s.:

قَالَتْ إِحْدَاهُمَا يَا أَبَتِ اسْتَأْجِرْهُ ۖ إِنَّ خَيْرَ مَنِ اسْتَأْجَرْتَ الْقَوِيُّ الْأَمِينُ ﴿٢٦﴾

“O oče” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam; najbolje da unajmiš ovako snažna i pouzdana.” (El-Kasas, 26)

Ovo su samo neki od ajeta u kojim je Uzvišeni Gospodar opisao neke od Svojih poslanika, i sama ta činjenica je dokaz važnosti povjerljivosti. U svakom slučaju, časni Kur’an ljudima naređuje da, slijedeći Božije poslanike, a.s., budu povjerljivi i da, ako im bude povjeren neki amanet, učine sve da ga sačuvaju i vrate vlasniku:

إِنَّ اللَّـهَ يَأْمُرُكُمْ أَن تُؤَدُّوا الْأَمَانَاتِ إِلَىٰ أَهْلِهَا ﴿٥٨﴾

Bog vam naređuje da preuzete amanete vratite vlasnicima njihovim… (En-Nisa, 58)

Kada časni Kur’an nabraja odlike vjernika, spominje čuvanje amaneta i ispunjavanje obećanja i zavjeta:

وَالَّذِينَ هُمْ لِأَمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ ﴿٨﴾

I oni koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu vode… (El-Mu’minun, 8)

Povjerenje sa stanovišta predaja

U predajama se, također, u značajnoj mjeri preporučuje povjerenje, a mnoge od njih vrijednost povjerenja naglašavaju do te mjere da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Nije naš onaj ko iznevjeri ukazano mu povjerenje.”[1]

U drugoj predaji je rekao:

 “Nema vjere onaj u koga se povjerenja nema.”[2]

Imam Sadik, mir neka je s njim, je rekao:

“Ne gledajte na dužinu trajanja čovjekovih rukua niti sedždi njegovih, jer to je nešto što mu je u naviku prešlo pa bi se, ako bi se toga prošao, rastužio, nego gledajte u iskrenost govora njegova i povjerljivost njegovu.”[3]

U drugoj predaji se prenosi da je ovaj velikan rekao:

“…Uistinu je Ali, mir neka je s njim, dosegao onaj položaj koji je imao kod Poslanika, s.a.v.a., iskrenošću riječi svojih i ispunjenjem amaneta.”[4]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Tri su znaka licemjera: Kada govori – laže, kada da riječ – pogazi je, i kada mu se povjeri – iznevjeri.”[5]

Vraćanje amaneta dobrom i lošem čovjeku

Ispunjenje amaneta, sa islamskog gledišta, toliko je važno da čak ako je čovjeku neprijatelj povjerio nešto na čuvanje, on je u čuvanju povjerene mu stvari dužan uložiti krajnji napor, jer islam teži stvaranju društva u kojem vlada opće povjerenje. Ukoliko bismo zbog neprijateljstva prema nekom odbili vratiti amanet koji smo od njega uzeli, ili ga odbili vratiti njegovom vlasniku pod izgovorom da je on loš čovjek, nikada ne bi nastalo društvo kojem teži islam. Zbog toga sveta vjera islam naređuje da se amanet bezuvjetno vrati njegovom vlasniku, makar se radilo o neprijatelju ili grješniku.

Imam Sadik, mir neka je s njim, je rekao:

“Tri su stvari u kojima Bog nikome nije dao olakšicu: vraćanje amaneta i dobrom i lošem čovjeku, ispunjenje zavjeta i dobrom i lošem čovjeku, i dobročinstvo prema roditeljima, bili oni dobri ili loši ljudi.”[6]

U drugoj predaji kaže:

“Vratite povjerenu vam stvar i dobrom i lošem čovjeku. Da mi je i Alijev ubica nešto na čuvanje povjerio, ja bih mu to uistinu vratio.” I reče: “Vratite amanet pa makar se radilo i o ubici Husejna, sina Alijeva, mir neka je s njima.”[7]

Također je rekao:

“Kada bi mi onaj što je Aliju, mir neka je s njim, sabljom udarac zadao na čuvanje nešto povjerio, ili od mene savjet zaiskao, ili mišljenje tražio, pa ja to od njega prihvatio, bez sumnje bih mu povjereno vratio.”[8]

Isto tako se od ovog časnog velikana prenosi da je rekao:

“Uzvišeni Bog nije poslao niti jednog poslanika osim sa iskrenim govorom i vraćanjem amaneta kako dobrom tako i lošem čovjeku.”[9]

 

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 2, (preveli s perzijskog Elvir Musić, Samed Jelešković, Refik Razić), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012, str. 13-18.